Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1284/10 (F. S.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1284/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1284/10, rješavajući apelaciju Fate Smajlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fate Smajlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-07-000018 od 18. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fata Smajlović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ekrem Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-07-000018 od 18. februara 2010. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1284/10 od 28. aprila 2010. godine odbio apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-
110/04 od 10. novembra 2006. godine apelantica je oglašena krivim za produženo krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi stava 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i produženo krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 368. stav 1. KZ FBiH, u vezi sa članom 46. istog zakona. Kantonalni sud je apelantici, na osnovu čl. 40., 41., 42. i 46. KZ FBiH, za produženo krivično djelo pronevjere utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci a za produženo krivično djelo krivotvorenje službene isprave kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Kantonalni sud je potom, primjenom odredbi čl. 50. i 51. st. 1. i 2. KZ FBiH apelantici izrekao uvjetnu osudu kojom joj je utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne učini novo krivično djelo.
4. Odlučujući o žalbama stranaka protiv donesene presude, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Kž-07-000198 od 24. jula 2007. godine, apelantičinu žalbu uvažio, ožalbenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kžk-07-000018 od 18. februara 2010. godine, apelanticu oglasio krivom što je radnjama pobliže opisanim u dvije tačke izreke presude, počinila produženo krivično djela pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH te je, primjenom člana 40 stav 1., člana 41. stav 2 i člana 42. stav 1. tačka 1 ranijeg KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca. Nadalje, Vrhovni sud je istom presudom, na osnovu člana 298. tačka e) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), odbio optužbu da je apelantica radnjama navedenim pod tačkama II.1 i II.2. izreke presude počinila krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 368. stav 1. ranijeg KZ FBiH.
6. Vrhovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelantica radeći na poslovima blagajnika i knjigovođe, bez ikakvog pravnog osnova, u tri navrata, sa računa „Auto servis Igman“ izvršila prenos sredstava na žiro račune preduzeća „Camo-Comerc“ u ukupnom iznosu od 19.015,00 DM, na koji način je preduzećeu „Camo Comerc“ pribavila protivpravnu imovinsku korist. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da je apelantica u periodu od 22. februara 1997. do 6. maja 1998. godine, u više navrata, sa žiro računa „Auto servis Igman“ podizala novac u ukupnom iznosu od 4.177,20 DM i da taj novac nije položila u blagajnu nego ga je zadržala za sebe. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je apelantica u vremenu od 25. avgusta 2000. do 15. avgusta 2002. godine, radeći na poslovima blagajnika i knjigovođe u preduzeću „Kvadar“ pribavila sebi imovinsku korist prisvajanjem novca koji joj je bio povjeren, unoseći neistinite podatke u poslovne isprave, potpisujući imena nalogodavaca na čekovima i unoseći neistinite podatke prepravljanjem iznosa na čekovima o podizanju gotovine i iznosa na uplatnicama, te je tako izvršila prisvajanje novca po osnovima i u iznosima navedenim u izreci presude.
7. Vrhovni sud je zaključio da su se naprijed navedenim apelantičinim radnjama stekla obilježja produženog krivičnog djela pronevjere iz člana 359. stav 3. ranijeg KZ FBiH budući da je ona, sa više radnji izvršenja, između kojih postoji vremenski kontinuitet, ostvarila obilježja istovrsnog krivičnog djela koristeći pri tome istu priliku - svojstvo knjigovođe i blagajnika u navedenim pravnim osobama i primjenjujući isti način izvršenja - podizanje gotovog novca sa računa navedenih pravnih osoba i njegovo ne zaprimanje u blagajnu preduzeća, prisvajanje novca koji je ušao u blagajnu njegovim ne polaganjem na račun preduzeća, te prikrivanjem tih radnji unošenjem neistinitih podataka u poslovne isprave, što sve te radnje povezuje tako da čine jedinstvenu cjelinu.
8. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi apelantičine odbrane da, nakon donošenja novog KZ FBiH iz 2003. godine više ne postoji krivično djelo pronevjere onako kako je bilo određeno u ranijem KZ FBiH nego da je u novom KZ FBiH, u njegovom članu 384. propisano novo krivično djelo „pronevjera u službi“, a da radnje apelantice, za koje se ona tereti izmijenjenom optužnicom, ne sadrže obilježja tog krivičnog djela. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da je iz zakonskog opisa krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. stav 1. sada važećeg KZ FBiH vidljivo da, za razliku od krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. istog zakona, kao učinitelj djela nije označena službena ili odgovorna osoba, nego da učinitelj krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH može biti svaka osoba kojoj su u službi ili uopće na radu, povjereni novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine. Također, kako je dalje istakao Vrhovni sud, s obzirom da se u zakonskom opisu tog krivičnog djela navodi da prisvojeni novac, vrijednosni papiri ili druge pokretnine moraju biti povjerene u službi ili uopće na radu, dakle, ne samo u službi nego u bilo kojoj drugoj vrsti rada, neosnovano se u završnoj riječi branitelja tvrdi da iz tog obilježja zakonskog bića krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH proizilazi da učinitelj djela može biti samo službena osoba u smislu člana 2. tog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je detaljno pojasnio i da član 7. KZ FBiH (Značenje izraza u ovom zakonu) ne sadrži zakonsku definiciju pojma „institucija“, da zakonski opis djela ne sadrži bliže označenje pojma „institucija“ u smislu ograničenja tog pojma samo na javne institucije ili samo na institucije vlasti, te da se u zakonskom opisu ovog krivičnog djela ne govori o institucijama Federacije nego u institucijama u Federaciji, očito je da se pojam „institucija“ iz zakonskog opisa krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. KZ FBiH mora shvatiti kao svaki oblik pravno organizovanog rada, a što su svakako i privatna preduzeća, a što je bio slučaj u konkretnom predmetu.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelantica ističe da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je osudio za krivično djelo iz ranijeg KZ FBiH mada je donošenjem KZ FBIH, koji se primjenjuje od 1. avgusta 2003. godine prestao da važi, te da krivično djelo za koje je osuđena u novom KZ F BiH više ne postoji. Osim toga, apelantica ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u drugostepenoj presudi, jer nije pravilno procijenio navode završne riječi branioca apelantice niti iskaz jednog od saslušanih svjedoka, koje se odnose na njen status u oštećenim preduzećima. Apelantica navodi da je Vrhovni sud donio „novu osuđujuću“ presudu kojom je oglasio krivom, a da joj nije dao mogućnost ulaganja žalbe sudu trećeg stepena, mada je to omogućeno osuđenicima na teritoriju Republike Srpske, u skladu sa članom 324. stav 1. ZKP RS.
10. Vrhovni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelantice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u cijelosti neosnovani iz razloga navedenih na str. 19 do 21 njegove presude. Osim toga, Vrhovni sud je, vezano za apelacione navode da je taj sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske i omogućiti joj ulaganje žalbe trećestepenom sudu,, naglasio da iz odredbe člana 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, (kojom je izmijenjen član 324. tog zakona), proizilazi da apelantica ni po odredbama tog zakona ne bi imala pravo na žalbu protiv drugostepene presude, pa da su stoga njeni navodi neosnovani.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U pogledu apelantičinih navoda koje se odnose na povrede prava na pravično suđenje počinjene od strane Vrhovnog suda koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno - pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoju odluku, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim tvrdnji koje je isticala u toku redovnog postupka pred Vrhovnim sudom a koje ja taj sud detaljno razmotrio i obrazložio u svojoj presudi, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, s obzirom da je, kako ona smatra, oglašena krivom za krivično djelo „koje nakon donošenja novog KZ FBIH ne važi“. U vezi s tim Ustavni sud prvo zapaža da je ove apelanticine navode razmotrio Vrhovni sud i dao iscrpne razloge zašto su ti navodi neosnovani i zašto, u činjenicama konkretnog predmeta, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično-pravne stvari. U ovom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je apelantica osuđena za krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, koje je u vrijeme izvršenja djela, dakle u periodu 22. februara 1997. godine do 15. avgusta 2002. godine, bilo propisano u relevantnom i u konkretnom slučaju primijenjenom Krivičnom zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne može tvrditi da je «žrtva» kršenja ovog prava, te je i ovaj navod očigledno (prima facie) neosnovan.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić