Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1292/10 (K. H. i M. T.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1292/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1292/10, rješavajući apelaciju Kemala Hasanovića i Medine Tucak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Hasanovića i Medine Tucak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001625 od 9. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-
001433 od 4. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kemal Hasanović i Medina Tucak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001625 od 9. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001433 od 4. jula 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1374/05 od 5. aprila 2007. godine, obavezan je tuženi JP „AIR BOSNA“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime neisplaćenih plaća isplati iznose pobliže navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je u preostalom dijelu, na ime naknade plaća, kao i u dijelu naknade za regres i topli obrok, tužbeni zahtjev apelanata odbijen.
3. U obrazloženju presude,Općinski sud je naveo da su apelanti tražili da se tuženi obaveže da im isplati neisplaćene plaće, tople obroke i regres, i to apelant Hasanović za period od 1. januara 2002. do 31. oktobra 2006. godine a apelantica Tucak od 1. januara 2002. do 31. marta 2005. godine. Dalje, Općinski sud je naveo da je pravomoćnom presudom tog suda broj Pr-518/01 od 6. marta 2003. godine, tuženom naloženo da apelantima uspostavi radno pravni status i da im isplati plaće za period od 1. jula do 31. decembra 2001. godine, te da tuženi nije postupio po toj odluci, pa su oni 25. februara 2004. godine podnijeli prijedlog za izvršenje, u dijelu isplate novčanih potraživanja, koji je Općinski sud, Rješenjem broj I-1494/04 od 26. februara 2004. godine odredio. Osim toga navedeno je da su apelanti, dopunskim prijedlogom od 2. marta 2004. godine, tražili da se tuženi obaveže da im uspostavi radno pravni status i vrati ih na posao te da o tom prijedlogu sud nije odlučivao niti je u tom pravcu donijeta odluka.
4. Općinski sud je stoga zaključio da je zahtjev apelanata za isplatu plaća osnovan za traženi period, u skladu sa odredbama člana 96. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), pri čemu je, u skladu sa odredbama člana 106. ZOR-a ocijenio osnovanim prigovor zastarjelosti potraživanja, pa je apelantima dosudio naknadu plaća za period počev od 15. juna 2002. godine u iznosima navedenim u izreci presude. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu naknada za topli obrok i regres, sud je istakao da je taj vid naknada vezan isključivo za rad, a budući da apelanti u spornom periodu nisu radili, taj dio tužbenog zahtjeva je odbio.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001433 od 4. jula 2008. godine žalba tuženog je uvažena i presuda Općinskog suda od 5. aprila 2007. godine preinačena na način da je odbijen zahtjev apelanata da im tuženi isplati tražene naknade na ime neisplaćenih plaća, dok je žalba apelanata odbijena kao neosnovana. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je istakao da plaće predstavljaju naknade koje su isključivo vezane za rad i vrijeme provedeno na radu, kao i složenost poslova koje zaposlenik obavlja. Stoga, budući da apelanti u tom periodu nisu radili, a o njihovom prijedlogu da im tuženi uspostavi radno pravni status i vrati ih na posao sud nije odlučio, prema zaključku Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se radi se o potraživanjima koja još uvijek nisu dospjela, pa je i njihov zahtjev za isplatu plaća za traženi period preuranjen, u smislu člana 177. stav 1. ZPP-a (u daljnjem tekstu: ZPP). Budući da je, prema stavu Kantonalnog suda, odluka suda povodom dopunskog prijedloga tužitelja na uspostavu radno pravnog statusa i vraćanja na posao od uticaja na ostvarivanje prava u konkretnom slučaju naknada iz radnog odnosa, nepravilan je zaključak Općinskog suda da je neodlučivanje po dopunskom prijedlogu bez uticaja za odlučivanje daljih naknada iz radnog odnosa koje predmet spora jer prema odredbama člana 215. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), prijedlog za izvršenje presude u radnim sporovima se može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražitelj izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je, s obzirom na date razloge zbog kojih je prvostepenu presudu preinačio i odbio zahtjev apelanata za isplatu plaća, nepotrebno posebno obrazlagati razloge zbog kojih je žalba apelanata odbijena, budući da su se žalili jer nije usvojen njihov zahtjev za naknadu toplog obroka i regresa.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001625 od 9. februara 2010. godine reviziju apelanata odbio. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je Kantonalni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku pravilno odlučio kada je preinačio prvostepenu presudu i cijelosti odbio tužbeni zahtjev jer njegovo usvajanje ne omogućava ni jedna norma materijalnog prava. Osim toga, navedeno je da, po mišljenju Vrhovnog suda, kod činjenice da apelanti u utuženom periodu nisu radili kod tuženog i nisu dokazali da se ta činjenica može staviti na teret tuženom, stoga im ne pripada naknada plaća za utuženi period, pa da nije bilo potrebno da Kantonalni sud posebno obrazlaže zašto apelantima za utuženi period ne pripada naknada na ime regresa i toplog obroka.
7. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da iz činjenica utvrđenih pred nižestepenim sudovima, za koje je vezan, proizilazi da je 26. novembra 2001. godine v.d. direktora tuženog donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantima iz organizacijskih razloga, da je presudom Općinskog suda broj Pr-
518/01 od 6. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1066/03 od 30. septembra 2003. godine, tuženi obavezan da apelantima uspostavi radno pravni odnos i da im naknadi neisplaćene plaće za period od 1. jula do 31. decembra 2001. godine. Osim toga, navedeno je da su apelanti 2. marta 2004. godine podnijeli dopunski prijedlog za izvršenje kojim su tražili izvršenje pravosnažne Presude broj Pr-518/01 od 6. marta 2003. godine, u dijelu kojim je naloženo tuženom da im uspostavi radno pravni status, da o tom dopunskom prijedlogu nije odlučeno u izvršnom postupku i da apelanti u utuženom periodu nisu radili kod tuženog.
8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, i prema stavu Vrhovnog suda, usvajanje tužbenog zahtjeva apelanta, ne omogućava ni jedna norma materijalnog prava. Naime, u predmetu Općinskog suda broj Pr-518/01 tužbeni zahtjev je bio upravljen na uspostavljanje radno pravnog statusa i na isplatu neisplaćenih plata za period od 1. jula do 31. decembra 2001. godine, dok tim tužbenim zahtjevom nije traženo eliminiranje iz pravnog sistema (utvrđenjem ništavosti ili poništenjem) odluke tuženog od 26. novembra 2001. godine kojom su apelantima otkazani ugovori o radu, tako da ta odluka formalno pravno još egzistira. O valjanosti ove odluke rješavano je u predmetu Pr-518/01 kao o prethodnom pitanju, ali, kako je istakao Vrhovni sud, odluka o prethodnom pitanju se ne unosi u izreku, ne stiče svojstvo pravosnažnosti i u skladu sa članom 12. stav 2. ZPP-a ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. U situaciji kada pravno egzistira odluka o otkazu ugovora o radu apelantima, a dakle pravno ne egzistiraju ugovori o radu apelanata zaključeni sa tuženim i kada nije odlučeno o dopunskom prijedlogu apelanata za izvršenje pravosnažne presude Pr-
518/01 u pogledu odluke o uspostavi radno pravnog statusa, a koji prijedlog je u skladu sa odredbom člana 215. ZIP-a ograničen prekluzivnim rokom od 30 dana koji počinje teći po isteku roka za dobrovoljno izvršenje određenog u izvršnoj ispravi, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 96. stav 2. i stav 3. ZOR-a, za usvajanje tužbenog zahtjeva.
9. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da im je tim odlukama de facto i de iure uskraćeno pravo na izvršenje obaveze tuženog da im naknadi štetu (izgubljenu zaradu) koju su imali i koju je nesporno prouzrokovao tuženi nezakonitim otkazom ugovora o radu. Navode da je iz obrazloženja osporenih odluka vidljivo da je u predmetnom postupku primjena pravnih propisa bila proizvoljna i da je čak potpuno suprotna imperativnim odredbama ZPP-a a pogotovo ZOR-a i Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, tvrde da osporene presude nemaju uporišta u materijalnim dokazima i dokumentima koji su dostavljeni sudu a sadržani su u spisu i da su suprotne i pravosudnoj logici pa čak i pravnoj teoriji. Također, smatraju da stav redovnih sudova da naknada toplog obroka i regresa pripada samo zaposlenicima koji rade, predstavlja “eklatantan primjer“ pogrešno utvrđene činjenice. Osim toga, apelanti ističu da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje jer Kantonalni sud de facto nije uopće ni odlučivao niti je odlučio o njihovim žalbenim prigovorima i da u obrazloženju istakne razloge zašto ih prihvata ili ne. Također, ističu da je neodrživ i zaključak Kantonalnog suda koji se odnosi na prinudno izvršenje presude o vraćanju apelanata na posao i da se taj sud „po svom nahođenju a bez bilo kakvog razloga a pogotovo pravno relevantnih dokaza upuštao i u razmatranje ovoga pitanja“. Stoga, apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično saslušanje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi na tri instance odlučivali o tužbenom zahtjevu apelanata te s tim u vezi donijeli meritorne odluke, pa su stoga i njihovi navodi da nisu imali „pristup sudu“ očigledno neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić