Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1314/10 (E. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1314/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1314/10, rješavajući apelaciju E.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 001699 09 Gž od 17. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Mal 001699 09 Rev od 17. marta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 001699 09 Gž od 17. juna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Mal 001699 07 Mal od 26. novembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Fonda stanovanja RS Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se apelantica obaveže da na ime ispunjenja obaveze uplate otkupne cijene stana u Bijeljini, Ulica Tiršova broj 15, po Ugovoru o otkupu stana broj Ov.2002/02 od 25. februara 2002. godine, isplati tužiocu iznos od 1.280,32 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 12. marta 2002. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.666,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, pa do isplate, sve u roku 15 dana od dana donošenja odluke, pod prijetnjom izvršenja. Stavom dva dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan i drugi kumulirani tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je raskinut, po samom zakonu zbog neispunjenja, Ugovor o otkupu stana broj Ov.2002/02 od 25. februara 2002. godine, zaključen između Opštinske uprave Opštine Bijeljina, kao prodavca i apelantice. Stavom tri dispozitiva presude tužilac je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 560 KM. Stavom četiri dispozitiva presude odbijen je apelantičin višak zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u stavu tri dispozitiva.

3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je predmet odlučivanja u ovoj parnici bio zahtjev tužioca da mu apelantica na ime dijela otkupne cijene stana iz ugovora o otkupu stana isplati iznos od 1.280,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. marta 2002. godine do isplate i naknadi troškove parničnog postupka. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je Osnovni sud, odlučujući o osnovanosti ovako postavljenog tužbenog zahtjeva, u bitnom utvrdio da su Opštinska uprava Opštine Bijeljina kao prodavac stana i tužena kao kupac stana zaključili Ugovor o otkupu stana koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov. 2002/02 dana 25. februara 2002. godine, da je tim ugovorom otkupna cijena stana utvrđena u iznosu od 2.140, 32 KM; da je prema listi za obračun otkupne cijene stana i kontroli zakonitosti utvrđivanja otkupne cijene stana koja je sastavni dio navedenog ugovora tada utvrđeno da je obračun cijene izvršen zakonito i da će se plaćanje otkupne cijene izvršiti 100% u gotovom novcu; da je plaćanje ugovoreno u gotovom novcu; da je plaćanje ugovoreno u korist tužioca; da je apelantica 2. februara 2002. godine gotovinski isplatila 860,00 KM, a preostali dio otkupne cijene u iznosu od 1.280,32 KM je isplatila starom deviznom štednjom; da su nakon zaključenja ugovora o otkupu stana u toku postupka u ovoj spornoj stvari prodavac stana i apelantica sačinili novu listu za obračun cijene stana i zaključili aneks Ugovora o otkupu stana od 26. juna 2008. godine pod brojem 080-0-Ov-08-001 513 u kojem je navedena mogućnost gotovineske isplate dijela cijene stana od 856,13 KM, te iznos od 1.284,19 KM starom deviznom štednjom. Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je sudio kao u izreci prvostepene presude, jer je smatrao da tužilac nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, ocjenjujući da je članom V stav 2. ugovora o otkupu stana samo određena isplata cijene na njegov račun, a da je apelantica izvršila tu isplatu u cijelosti, pa da je time otpala osnovanost prava tužioca na tužbu.

4. Okružni sud je 17. juna 2009. godine donio Presudu broj 80 0 Mal 001699 09 Gž kojom je uvažena žalba tužioca, pa je Presuda Osnovnog suda broj 80 0 Mal 001699 07 Mal od 26. novembra 2008. godine preinačena na način da je apelantica obavezana da na ime ispunjenja obaveze uplate otkupne cijene stana u Bijeljini, Ulica Tiršova broj 15, po Ugovoru o otkupu stana broj Ov.2002/02 od 25. februara 2002. godine, isplati tužiocu iznos od 1.280,32 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 12. marta 2002. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.286,00 KM, sve u roku 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom dva dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

5. U presudi je istaknuto da je članom 149. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 do 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije šta drugo dogovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla, te je propisano da i ugovarač ima pravo zahtijevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist tog trećeg lica, pa iz navedene odredbe proizlazi da je tužilac imao pravo da od apelantice zahtijeva ispunjenje obaveze u svemu onako kako je ona postavljena ugovorom o otkupu stana.

6. Naime, ugovorne strane kod predmetnog ugovora o otkupu stana su Opštinska uprava Opštine Bijeljina i apelantica, a ugovorom je predviđeno (tačka V) da će se isplata otkupne cijene stana u iznosu od 2.140, 32 KM izvršiti na račun Fonda stanovanja Republike Srpske (tužioca), što znači da je tužilac treće lice u čiju korist je ugovor zaključen. Ovo pravo tužioca proizlazi iz odredbe člana 36. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07-prečišćeni tekst) prema kojoj se sredstva ostvarena otkupom stana uplaćuju na račun Fonda stanovanja Republike Srpske, te iz odredbe člana 4. Zakona o fondu stanovanja Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 11/00) prema kojoj prikupljanje i distribucija sredstava ostvarenih privatizacijom državnih stanova, poslovnih prostorija i garaža predstavlja djelatnost Fonda, kao i odredbe člana 6. istog zakona kojom je propisano da se sredstva Fonda, između ostalog, obezbjeđuju otkupom stanova u državnoj svojini. Dakle, iz navedenih normi koje su po svojoj prirodi prinudne proizlazi da ugovorne strane nisu ni mogle slobodno ugovarati u čiju korist će se uplaćivati otkupna cijena, već je isključivo tužilac morao biti određen kao treće lice u čiju korist se ta cijena uplaćuje. Iz ovoga proizlazi i pravo tužioca iz člana 149. stav 1. ZOO prema apelantici, a to je da može zahtijevati isplatu dijela otkupne cijene stana koja nije uplaćena na ugovoreni način, što podrazumijeva i pravo na podnošenje tužbe.

7. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe člana 149. stav 1. ZOO zaključivši da tužilac nije aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, te da je na činjenično stanje koje je utvrdio trebalo, pravilnom primjenom materijalnog prava, usvojiti tužbeni zahtjev tužioca. Nakon zasnovane obaveze iz predmetnog Ugovora o otkupu stana broj Ov. 2002/02 od 25. februara 2002. godine bez uticaja je zaključenje aneksa tog ugovora na koji se apelantica poziva, jer vlasnik stana nije imao ovlašćenja za zaključenje tog aneksa na način verifikovanja izmijenjene ugovorne obaveze apelantice koju je apelantica prethodno samovoljno izmijenila mimo volje tužioca.

8. Okružni sud je na kraju istakao da je neosnovan prigovor zastarjelosti tužiočevog potraživanja koji je apelantica isticala u postupku pred Osnovnim sudom, jer se radi o dugu iz ugovora kod koga se ima primijeniti opšti rok zastarijevanja od 10 godina propisan članom 371. ZOO, a očigledno je da taj rok u konkretnom slučaju nije protekao.

9. S obzirom na navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude, te konstatovao da je izostala potreba za odlučivanjem o alternativno postavljenom zahtjevu.

10. Protiv presude Okružnog suda apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu i podnijela apelaciju Ustavnom sudu.

11. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 2443/09 od 17. decembra 2009. godine kojom je odbacio kao nedopuštenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda, zato što je bila preuranjena jer je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 Mal 001699 09 Rev od 17. marta 2010. godine apelantičina revizija je odbačena kao nedopuštena u skladu sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) s obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM.

13. U vezi sa spornim pravnim pitanjem koje se postavlja u reviziji (da li predmetni ugovor, na kojem tužilac temelji svoje potraživanje, ima karakter ugovora zaključenog u korist trećeg lica) Vrhovni sud je istakao da je ranije izrazio svoj stav u odluci broj 80 0 Mal 004284 09 Rev od 13. maja 2009. godine, a da se o ostalim materijalnopravnim prigovorima koji se pominju u reviziji izjasnila dosadašnja sudska praksa, pa Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, nije našao mjesta za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP.

14. Apelantica navodi povredu prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda istaknutih prava, prema apelantičinim navodima, ogleda se u tome što je sudska praksa u ovakvim situacijama izgradila vrlo različite, ponekad dijametralno suprotne stavove povodom pitanja aktivne legitimacije Fonda stanovanja Republike Srpske kao tužioca koji zahtijeva isplatu kupoprodajne cijene a da pritom nije prodavac u smislu člana 149. stav 1. ZOO i o tome postoje različite sudske odluke, a pogotovo različito zauzimanje jednog istog Okružnog suda sa različitim sastavima vijeća.

15. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Okružnog suda donesena 17. juna 2009. godine, a apelacija (koja je odbačena kao preuranjena) podnesena 29. jula 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

16. Dalje, u odnosu na dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Ustavni sud zapaža da se suština apelantičinih navoda svodi na tvrdnje da je Okružni sud o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donosio drugačije odluke, a kojim se pokreću pitanja pravne sigurnosti u smislu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 Mal 001699 09 Gž od17. juna 2009. godine, koja u konkretnom slučaju predstavlja konačnu odluku i koju apelantica osporava apelacijom, apelantica izjavila reviziju Vrhovnom sudu koja je odbačena kao nedopuštena s obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da je Vrhovni sud u rješenju o odbacivanju revizije, u vezi sa spornim pravnim pitanjem postavljenim u reviziji (da li predmetni ugovor, na kojem tužilac temelji svoje potraživanje, ima karakter ugovora zaključenog u korist trećeg lica), istakao da je ranije izrazio svoj stav u odluci broj 80 0 Mal 004284 09 Rev od 13. maja 2009. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je navedena Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 Mal 004284 09 Rev od 13. maja 2009. godine bila predmet razmatranja pred Ustavnim sudom, te da je Ustavni sud donio Odluku broj AP 1984/09 od 14. marta 2012. godine (odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je, razmatrajući navedenu apelaciju, smatrao da obrazloženja osporenih odluka, pa i Presude Vrhovnog suda broj 80 0 Mal 004284 09 Rev od 13. maja 2009. godine ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zašto je neosnovan zaključak Okružnog suda vezan za primjenu člana 149. ZOO iz kojih razloga je i preinačio drugostepenu presudu, te potvrdio presudu Osnovnog suda. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odluka Okružnog suda koju apelantica osporava u konkretnom predmetu u cijelosti donesena slijedeći praksu Vrhovnog suda izraženu u Presudi broj 80 0 Mal 004284 09 Rev od 13. maja 2009. godine. Ovu presudu Vrhovni sud je donio koristeći se ovlaštenjem iz odredbe člana 237. stav 3. ZPP, budući da je ocijenio da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima s ciljem usvajanja određenog pravnog shvatanja, koje je značajno za jedinstvenu primjenu prava, jer je u Republici Srpskoj zaključen veliki broj ugovora o otkupu stanova u postupku privatizacije u kojima primjena određene zakonske odredbe iziskuje zauzimanje pravnog stava revizionog suda zbog brojnosti sporova, te da se na taj način otkloni pravna nesigurnost. Stoga, čak i u situaciji da je Okružni suda i kasnije u pojedinim predmetima donosio odluke suprotne stavu Vrhovnog suda izraženom u navedenoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju kada je Okružni sud donio svoju presudu slijedeći stavove Vrhovnog suda, koji je u svojoj odluci zauzeo jasan i nedvosmislen stav odlučujući o ovom pravnom pitanju, dajući obrazloženje koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, ne nalazi da je narušen princip pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Također, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelantica, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudila bilo kakve argumente i dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1314/10 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio