Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1388/10 (J. T.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1388/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1388/10, rješavajući apelaciju Jusuf Topčagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusuf Topčagića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 489 od 27. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-06-001 555 od 14. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-584/2005 od 17. j ula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Topčagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokata Mileta Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnio je 20. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-
000 489 od 27. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 555 od 14. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-584/2005 od 17. jula 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-584/2005 od 17. jula 2006. godine u cjelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Opštinu Gradiška (u daljnjem tekstu: drugotuženi-zajedno: tuženi) da apelantu solidarno, na ime naknade štete isplate iznos od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. maja 2003. godine pa do isplate kao i da mu naknade troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 2.750,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tuženih sa tužbenim zahtjevom preciziranim u dispozitivu presude, navodeći da je vlasnik nekretnina preciziranih u presudi; da se od 1972. godine nalazi na privremenom radu u Njemačkoj, te da iz tog razloga tuženi nisu imali pravo proglasiti nekretnine napuštenim i dodjeljivati ih na privremeno korištenje jer nekretnine nisu ni bile napuštene jer je apelant privremeno u inostranstvu. Navedeno je i da je apelant u tužbi istakao da su mu nekretnine vraćene u posjed 2003. godine ali da su predate trećem licu sa kojim on nema veze i da su neposredno prije toga privremeni korisnici poimenično navedeni u presudi, prije prisilnog iseljenja 2002. godine dio nekretnina porušili, devastirali dio stambenog objekata te otuđili kompletan namještaj iz objekata te da zbog svega navedenog apelant traži da mu tuženi naknade štetu.
3. U vezi sa navedenim Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da su na osnovu člana 9. Uredbe o davanju na privremeno korištenje objekata stambenog, poslovnog i drugog prostora („Službeni glasnik srpskog naroda“ broj 12/92-u daljnjem tekstu: Uredba) sporne nekretnine date na korištenje borcu Milovanu Vukajloviću na osnovu rješenja Opštinskog sekretarijata za poslove uprave od 26. marta 1993. godine jer je utvrđeno da se apelant nalazi u Njemačkoj odnosno da je privremeno napustio predmetne nekretnine te da je nakon toga nekretnine na krorištenje dodjeljivalo Ministarstvo odbrane za izbjegla i raseljena lica. Nadalje, utvrđeno je da su predmetne nekretnine vraćene u posjed apelantu rješenjem od 17. aprila 2002. godine te da je privremenim korisnicima Stoji Likokur i Predragu Bajiću rješenjem utvrđen prestanak prava korištenja i naloženo im da sporne nekretnine vrate u posjed apelantu uz upozorenje da će protiv njih biti podnesena krivična prijava ukoliko devastiraju ili na drugi način oštete imovinu koju privremeno koriste. Na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je i da je prije iseljenja privremenih korisnika dvorišni objekat koji je bio u sastavu predmetne nekretnine, porušen u potpunosti dok je stambeni objekat devastiran i djelimično srušen te da su otuđene pokretne stvari.
4. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da je navedenom uredbom bilo propisano da se stambeni objekti mogu dati na privremeno korištenje za smještaj izbjeglica i drugih lica koja su zbog ratnih uvjeta ostala bez smještaja te da se na korištenje mogu dati i objekti i stanovi koji nisu napušteni ako vlasnik odnosno korisnik raspolaže viškom stambenog prostora. Obrazloženo je da, kako je priliko donošenja rješenja o dodjeli na privremeno korištenje bilo utvrđeno da je apelant dugi niz godina bio odsutan iz spornih nekretnina odnosno da ih ne koristi, to je, prema obrazloženju Osnovnog suda, pravilno postupio drugotuženi kada je predmetne nekretnine dodijelio na korištenje Milanu Vukajloviću budući da je imao ovlaštenje da daje na korištenje i takve objekte. Nadalje, obrazloženo je da je članom 26. Zakon o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 3/96, 8/96 i 21/96-u daljnjem tekstu: Zakon) bilo propisano da su lica koja su dobila na privremeno korištenje stanove i druge objekte kao i pokretne stvari, obavezna da iste održavaju i čuvaju pažnjom dobrog domaćina te da su ta lica dužna, u slučaju prestanka korištenja, predati nekretnine u stanju u kakvom su ih zatekli prilikom dodjeljivanja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da tuženi ne mogu biti odgovorni za štetu koju su apelantu nanijela poimenično navedena lica kojima su organi tuženih dodijelili na privremeno korištenje apelantove nekretnine te da, s tim u vezi, apelant ima ovlaštenje da od tih lica traži naknadu prouzrokovane štete a temeljem odredbi čl. 154. i 15. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog navedenog Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 011-0-Gž-06-001 555 od 14. decembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, kao i pravni stav prvostepenog suda te istakao da ih kao pravilno u potpunosti prihvata i Okružni sud. Zbog navedenog, Okružni sud je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-000 489 od 27. januara 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je čl. 6, 11. i 15. Zakona, tuženim bilo dato ovlaštenje da dodijele na privremeno korištenje izbjeglicama i raseljenim licima nepokretne i pokretne stvari koje su vlasnici odnosno nositelji prava korištenja napustili odnosno ne koriste, a što se u svakom konkretnom slučaju zapisnički utvrđivalo prilikom popisa i ustrojavanja evidencije o napuštenoj imovini. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da prvotužena nije imala ovlaštenje da na privremeno korištenje dodijeli imovinu koja nije evidentirana kao napuštena imovina. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant u toku postupka ničim nije dokazao da njegova imovina nije evidentirana kao napuštena niti da su privremeni, poimenično, navedeni korisnici počinili predmetnu štetu niti se iz bilo koje činjenice može izvesti zaključak da su tuženi odgovorni za nastalu štetu. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani apelantovi navodi da mu je postupanjem tuženih prekršeno i pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) niti pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da nikada nije napustio svoju imovinu već da se već od 1972. godine nalazi na privremenom radu u Njemačkoj te iz tog razloga imovinu nije koristio i da ima mnogobrojnu porodicu pa da zato i nije mogao imati ni višak stambenog prostora zbog čega smatra da tuženi nisu imali pravo da je dodijele na privremeno korištenje drugim licima i raspolažu kao sa svojom. Navodi i da zbog toga moraju snositi posljedice nastale oštećenjem njegove imovine kao i zbog činjenice što su predmetne nekretnine vratili u posjed trećem licu koje nije imalo nikakve veze sa apelantom a ne apelantu zbog čega apelant nije ni mogao konstatirati da mu je imovina oštećena niti je to zapisnički konstatirano.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev pozivajući se na relevantne odredbe Uredbe, Zakona i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud ima u vidu i da iz osporenih presuda proizlazi da apelant ima mogućnost da shodno odredbama ZOO od poimenično navedenih lica koja su bili korisnici apelantovih nekretnina, zatraži sudskim putem da mu naknade štetu za koju apelant smatra da su, shodno odredbama Uredbe i Zakona, odgovorni. Ustavni sud također zapaža da iz spisa apelantovog predmeta kojeg je Ustavnom sudu dostavio prvotuženi, proizlazi da je apelant opunomoćio lice poimenično navedeno u spisu da u njegovo ime obavlja sve radnje vezane za povrat predmetne imovine i da je tom licu imovima i predata u posjed prilikom čega je zapisnički konstatirano stanje u kojem su nekretnine zatečene, zbog čega ove navode apelanta Ustavni sud smatra neosnovanim. Osim toga, iz navedenog spisa proizlazi da su lica koja su bespravno koristila apelantovu imovinu (osim privremenog korisnika Petra Bajića koji se iselio iz nekretnine) a od kojih prema osporenim presudama apelant može tražiti naknadu štete, imovinu koristila u dogovoru sa apelantom te da iz zapisnika o iseljenju proizlazi da im je apelant obezbijedio i prevoz za stvari prilikom iseljenja. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić