Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1402/10 (J. B. i „Nafaka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1402/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1402/10, rješavajući apelaciju Jasminke Brkičević i „Nafake“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Brkičević i „Nafake“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09-000202 od 22. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-08-001105 od 16. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Brkičević i „Nafaka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-09-000202 od 22. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-08-001105 od 16. marta 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-08-001105 od 16. marta 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-09-000202 od 22. januara 2010. godine, proglašen je odgovornim apelant „Nafaka“ d.o.o. Tuzla, kao pravno lice, zbog prekršaja iz člana 97. stav 1. tačka 4. Zakona o cestovnom prevozu u FBiH, a u vezi sa članom 13. stav 4. navedenog zakona i za taj prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Istim rješenjem proglašena je odgovornim apelantica Jasminka Brkičević kao odgovorno lice u apelantu „Nafaka“ d.o.o. Tuzla zbog prekršaja iz člana 97. stav 2. i stav 1. tačka 4. a u vezi sa članom 13. stav 4. Zakona o cestovnom prevozu i za taj prekršaj izrečena joj je novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Istim rješenjem apelanti su obavezani platiti troškove postupka u iznosu od po 50,00 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja istakao da je nesporno da je 31. maja 2008. godine u Tuzli izvršena kontrola vozila marke „VW golf 19 E“, reg. oznake 236-M-343, vlasništvo apelanta „Nafaka“ d.o.o. Tuzla, kojim je upravljao vozač Davor Kerošević, te da je Davor Kerošević u vrijeme kontrole bio zaposlenik apelanta „Nafaka“ d.o.o. Tuzla, što proizlazi iz iskaza svjedoka, inspektora Ruždije Zukića i svjedoka policajca Kadre Aljukića, te prijave PIO, a što apelanti nisu ni osporovali.
4. Općinski sud je dalje istakao da su apelanti u svojoj odbrani istakli da apelant „Nafaka“ d.o.o. Tuzla nije bilo subjekt kontrole, nego vozač, te da oni nisu učestvovali u postupku kontrole i da im nije dostavljen zapisnik o izvršenoj kontroli, jer da im je bio dostavljen, oni bi na taj zapisnik stavili primjedbe. S obzirom na ovakvu odbranu okrivljenih, odnosno na činjenicu da oni prigovaraju zakonitosti postupka inspekcijske kontrole, Općinski sud nije ulazio u ocjenu vjerodostojnosti zapisnika o inspekcijskoj kontroli, kao javne isprave, a samim tim i ocjenu njegovog sadržaja, te navedeni zapisnik nije ni ocijenio kao dokaz u ovom postupku. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda, a s obzirom na odredbu člana 79. stav 2. u vezi sa članom 106. Zakona o cestovnom prevozu u FBiH, kantonalni inspektor za cestovni promet je nadležan da vrši nadzor nad provođenjem odredaba ovog zakona i da, u skladu sa članom 84. stav 1. alineja 3. u vezi sa članom 85. istog zakona u vršenju inspekcijskog nadzora, posebno nadzire ispunjavanje propisanih uslova za vozila kojima se vrši prevoz na području FBiH. Općinski sud je dalje istakao da je odredbom člana 33. Zakona o prekršajima FBiH propisano da ovlašteni organ može izdati prekršajni nalog ako ustanovi da je prekršaj iz njegove nadležnosti utvrđen „neposrednim opažanjem od ovlaštene osobe prilikom inspekcije nadzora i pregleda.“ S tim u vezi je navedeno da iz iskaza svjedoka, inspektora Ruždije Zukića i svjedoka policajca Kadre Aljukića, koje iskaze je Općinski sud u cijelosti prihvatio, jer su se svjedoci izjašnjavali o činjenicama iz svog neposrednog opažanja i njihovi iskazi su saglasni u pogledu predmeta pregleda i predmeta utvrđenja, proizlazi da je pregledano vozilo vlasništvo apelanta „Nafaka“ d.o.o. Tuzla i da vozač Davor Kerošević u vrijeme kontrole nije imao iskaznicu, te da je vozilo na krovu imalo vidno postavljenu taksi oznaku. Općinski sud nije prihvatio apelantovu odbranu da je vozač u navedeno vrijeme imao iskaznicu, jer iz dopisa Ministarstva za trgovinu, turizam i saobraćaj Tuzlanskog kantona proizlazi da je iskaznica izdata na ime Davora Keroševića, kao uposlenika preduzeća DOO „ASA taksi“ Tuzla. Naime, prema odredbi člana 6. stav 3. Pravilnika o licenci za obavljanje javnog prevoza u cestovnom prometu („Službene novine FBiH“ broj 65/06), iskaznica vrijedi dok je vozač u radnom odnosu, na mjestu vozača kod tog prevoznika, a što je naznačeno i u dopisu Ministarstva za trgovinu, turizam i saobraćaj Tuzlanskog kantona od 4. marta 2009. godine. S obzirom na to da je vozač Davor Keroševič zasnovao radni odnos kod apelanta „Nafaka“ d.o.o. Tuzla, prema mišljenju Općinskog suda, sa navedenim danom prestala mu je važnost naznačene iskaznice. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje da je vozilo apelanta „Nafaka“ d.o.o. Tuzla, u vrijeme kontrole, na krovu imalo vidno istaknutu oznaku taksi-vozila, Općinski sud nije prihvatio ni odbranu apelanata da vozilo u vrijeme kontrole nije obavljalo taksi-prevoz, nego da je vozač vozilo koristio za vlastite potrebe prevoza stvari i zaposlenika, jer bi u slučaju da je vozač koristio predmetno vozilo u druge svrhe, skinuo taksi-oznaku sa krova vozila.
5. Općinski sud nije prihvatio odbranu apelantice Jasminke Brkičević da ona nije mogla biti označena kao okrivljena u ovom postupku, jer njen djelokrug poslova, prema rješenju od 1. decembra 2000. godine, potpisanom od Bersima Brkičevića, kao osnivača i vlasnika firme, ne spada „upućivanje vozača da vrši poslove prevoza“. S tim u vezi je istaknuto da apelantica Jasminka Brkičević nije osporila da je direktor ovog društva i kao takva upisana u sudski registar, pa joj rješenjem, kao pojedinačnim aktom osnivača, ne mogu biti ograničena ovlaštenja, nego se obim tih ovlaštenja određuje osnivačkim aktom ili statutom društva, a takvo lice je, shodno odredbi člana 24. Zakona o privrednim društvima, ovlašteno da preduzima sve radnje i obavlja sve poslove u ime i za račun društva u okviru ovlaštenja upisanih u registar društva.
6. Na osnovu navedenog, Općinski sud je našao utvrđenim da su apelanti 31. maja 2008. godine povjerili vršenje javnog prevoza-taksi prevoza vozaču Davoru Keroševiću, koji je navedenog dana upravljao vozilom apelanta „Nafaka“ d.o.o. Tuzla bez identifikacione iskaznice za vozača, pri čemu je apelantica Jasminka Brkičević, kao odgovorno lice, bila svjesna da vozač vozila ne može učestvovati u vršenju javnog prevoza bez identifikacione isprave, ali je to ipak, povjeravajući mu navedeno vozilo htjela, u njenim radnjama su se stekla sva bitna obilježja prekršaja iz člana 97. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 4. a u vezi sa članom 13. stav 4. istog zakona i kaznio ih kao u izreci rješenja.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja istakao da je Općinski sud pravilno postupio kada je na osnovu člana 13. Zakona o cestovnom prevozu, a u vezi sa članom 6. Pravilnika o licenci za obavljanje javnog prevoza u cestovnom prometu, kojim je propisano da za svakog vozača koji je zaposlen kod prevoznika, odnosno samostalno obavlja djelatnost javnog prevoza, Kantonalno ministarstvo za promet izdaje identifikacionu karticu (iskaznicu) koja sadrži lične podatke vozača (sa fotografijom, kategoriju za koju važi vozačka dozvola, završenu stručnu spremu, naziv prevoznika kod kojeg je vozač zaposlen, datum izdavanja, potpis i pečat izdavaoca). Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud proveo dokazni postupak saslušanjem predstavnika ovlaštenog organa, okrivljenih apelanata, svjedoke inspektora Ruždiju Zukića i policajca Kadru Aljukića, pa utvrdio da je prilikom kontrole od saobraćajnog inspektora Kantonalne uprave za inspekcijeske poslove Tuzla 31. maja 2008. godine u Tuzli izvršena provjera taksi-prevoza (vozilo vlasništvo apelanta „Nafaka“ d.o.o. Tuzla) kojim je upravljao vozač Davor Kerošević bez posjedovanja identifikacione iskaznice, a na vozilu je imao istaknutu oznaku taksi-vozila, te u obrazloženju rješenja dao jasne i određene razloge za utvrđeno činjenično stanje. Stoga su, prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani navodi apelanata o bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka.
8. Kantonalni sud je, takođe, ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog propisa o prekršaju, ističući da je Općinski sud pravilno na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalni propis, kada je proglasio odgovornim apelanta „Nafaka“ d.o.o. kao odgovorno pravno lice i apelanticu Jasminku Brkičević, kao odgovorno lice u tom pravnom licu, zbog prekršaja iz člana 97. stav 1. tačka 4. i stav 2. Zakona o cestovnom prevozu, a u vezi sa članom 13. stav 4. istog zakona bliže opisanih u izreci rješenja.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatraju da im je ovo pravo povrijeđeno od momenta inspekcijskog nadzora i prije pokretanja prekršajnog postupka iz razloga nezakonitog ponašanja i postupanja inspektora kao ovlaštenog organa. Nezakonitost inspekcijskog nadzora proizlazi iz činjenice da je inspektor pokrenuo prekršajni postupak na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog zapisnikom i potpisanog i potvrđenog od vozača koji nije okrivljeno lice u ovom postupku, a u ime pravnog i odgovornog lica bez ovlaštenja za zastupanje i predstavljanje pravnog i odgovornog lica, uskraćujući apelantima kao okrivljenim licima sva prava koja kao subjektu nadzora priznaje Zakon o inspekcijama, čime je teret dokazivanja prebačen na njihovu stranu, te je povrijeđeno njihovo pravo na pretpostavku nevinosti, pravo na odbranu, odnosno pravo na pravično suđenje i suđenje u cjelini. Smatraju da je, s obzirom na to da je Općinski sud uvažio prigovor odbrane i izuzeo zapisnik o inspekcijskoj kontroli i nije ga ocijenio kao dokaz, ustvari priznao nezakonitost inspekcijskog postupka, što implicira da se nisu ni stekli zakonski uslovi za vođenje prekršajnog postupka. Takođe, navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava-Zakona o cestovnom prevozu u FBiH. Apelanti, takođe, smatraju da im je iz navedenih razloga povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog načina na koji su sudovi u predmetnom prekršajnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno, odnosno procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
15. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne propisuje niti jedno pravilo o prihvatljivosti dokaza, već je prvenstveno zadatak nacionalnog zakonodavstava da regulira ovo pitanje (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juli 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Prema stanovištu Evropskog suda, njegov zadatak nije da utvrđuje da li je određena vrsta dokaza prihvatljiva ili da utvrđuje da li je lice koje je u pitanju krivo ili ne, već da odgovori na pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan, uključujući i način na koji su dokazi prikupljeni.
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanticu Jasminku Brkičević kao odgovorno lice apelanta „Nafaka“ d.o.o., saslušao svjedoke, izvršio uvid u prijave PIO za vozača Davora Keroševića i dopis Ministarstva za trgovinu, turizam i saobraćaj Tuzlanskog kantona Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u konkretnom slučaju stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja prekršaja koji im je stavljen na teret. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prihvatio prigovore apelanata kojima su oni prigovarali zakonitosti postupka inspekcijske kontrole, te navedeni zapisnik nije ni ocijenio kao dokaz u ovom postupku i svoju odluku nije zasnovao na tom dokazu. Zbog svega navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, izvođenje i ocjena navedenih dokaza, te obrazloženja sudova u vezi sa zaključkom da su apelanti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, na način na koji su to u konkretnom postupku uradili sudovi u osporenim odlukama, ne ukazuju da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 3.d) Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Ustavni sud zapaža da apelanti, također, smatraju da je u predmetnom prekršajnom postupku, uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenjenog materijalnog, odnosno procesnog prava, došlo i do povrede principa in dubio pro reo. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila prekršaj koji joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist okrivljenom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su sudovi dali u obrazloženju osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da su apelanti, na način opisan u izreci rješenja, počinili predmetni prekršaj. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju i navodi apelanata o povredi principa in dubio pro reoiz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić