Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1404/10 (M. S.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1404/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1404/10, rješavajući apelaciju Milivoja Sunarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Sunarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000341 09 Uvp od 22. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000341 09 U od 25. juna 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Bajaluci broj 9808342535 od 6. marta 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Doboj broj 9808342535 od 14. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Sunarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 000341 09 Uvp od 22. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000341 09 U od 25. juna 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Bajaluci (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 9808342535 od 6. marta 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Doboj (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 9808342535 od 14. oktobra 2008. godine. Apelant je 31. maja 2013. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio osporene odluke prvostepenog i drugostepenog organa.

2. Rješenjem prvostepenog organa broj 9808342535 od 14. oktobra 2008. godine apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da iz nalaza, ocjene i mišljenja Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu u Banjaluci broj INO-211/08 od 24. septembra 2008. godine proizlazi da kod apelanta nije završeno ispitivanje, te da ne postoji osnov za utvrđivanje invalidnosti jer dijagnostički nije razjašnjeno zdravstveno stanje apelanta. Takođe, prvostepeni organ je naveo da iz navedenog nalaza, ocjene i mišljenja proizlazi da su na pregledu konstatovani elementi paranoidne psihoze kod apelanta, što je potvrdio klinički psiholog, te da je potrebno u hospitalnim uslovima pod kontrolom psihijatrijske službe potvrdili ili isključiti postojanje te bolesti. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni organ je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz čl. 131. do 134. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za sticanje prava na invalidsku penziju.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 9808342535 od 6. marta 2009. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da je u postupku koji je prethodio rješavanju o apelantovoj žalbi taj organ pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje drugostepenog organa vještačenja broj 177/09 od 2. marta 2009. godine koji su saglasni sa nalazom, ocjenom i mišljenjem prvostepenog organa vještačenja tj. da kod apelanta ispitivanje nije završeno. Drugostepeni organ je naveo da je uvidom u cjelokupan spis, medicinsku i radnu dokumentaciju koja se odnosi na apelanta utvrdio da apelantovo zdravstveno stanje nije umanjilo njegovu radnu sposobnost u tolikoj mjeri da bi postojao gubitak radne sposobnost, te da stoga nisu ispunjeni uslovi iz člana 131. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po osnovu gubitka radne sposobnosti. Pri tome, drugostepeni organ je naveo da je potrebno, kada se utvrdi tačan klinički entitet bolesti kod apelanta, provesti adekvatno liječenje od strane psihijatrijske službe, te nakon završenog ispitivanja i liječenja uputiti apelanta na ocjenu kod prvostepenog organa vještačenja.

4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 13 0 U 000341 09 U od 25. juna 2009. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 20. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da "nalaz, ocjena i mišljenje treba da budu jasni, odnosno da sadrže elemente potrebne za rješavanje o pravima osiguranika iz penzijskog i invalidskog osiguranja". U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su, po ocjeni tog suda, nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu broj INO-211/08 od 24. septembra 2008. godine, kao i nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u drugostepenom postupku broj 177/09 od 2. marta 2009. godine u potpunosti u skladu sa odredbama člana 20. Pravilnika. Takođe, Okružni sud je naveo da su nalaz, ocjena i mišljenje u prvostepenom postupku, kao i u drugostepenom postupku dati u skladu sa odredbama člana 23. Pravilnika. Naime, Okružni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o licu kod kojeg je utvrđeno da ispitivanje nije završeno, te da je u tački 12. nalaza, ocjene i mišljenja Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu navedeno da ne postoji osnov za utvrđivanje invalidnosti jer dijagnostički nije razjašnjeno zdravstveno stanje apelanta, te da je potrebno u hospitalnim uslovima pod kontrolom psihijatrijske službe potvrdili ili isključiti postojanje bolesti. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz čl. 131. do 134. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja kojim se apelantu ne priznaje pravo na invalidsku penziju.

5. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 13 0 U 000341 09 Uvp od 22. marta 2010. godine odbio zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 102. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da "utvrđivanje invalidnosti i drugih osnova za sticanje i ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vrše organi vještačenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske". U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud svoju presudu zasnovao na nalazima i mišljenjima prvostepenog i drugostepenog organa vještačenja, te da su samo njihovi nalazi, ocjene i mišljenja mjerodavni kada je u pitanju utvrđivanje činjenice postojanja ili nepostojanja invalidnosti. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi odredaba člana 10. stav 4. i člana 29. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da sud ne može cijeniti otpusno pismo sa epikrizom, na koje se pozvao apelant, jer je to predmet ocjene navedenih organa vještačenja, te da stoga nema povrede ni odredaba člana 30. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je naveo da, s duge strane, u provedenom postupku nije utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost (jer je preostalo da se u hospitalnim uslovima ispita dijagnoza njegovog oboljenja), te da stoga nema ni pogrešne primjene odredaba čl. 131. do 134. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da organ vještačenja, prema članu 23. Pravilnika, može dati nalaz, ocjenu i mišljenje da kod osiguranika liječenje nije završeno kad ocijeni da se daljnjim liječenjem može uspostaviti njegova radna sposobnost. U vezi s tim, apelant navodi da iz medicinske dokumentacije koju je dostavio uz predmetni zahtjev proizlazi da je kod njega riječ o neizlječivoj bolesti, koja s godinama starosti ima tendenciju pogoršanja. Takođe, apelant navodi da je prvostepeni organ vještačenja u tački 12. nalaza, ocjene i mišljenja naveo da je kod apelanta našao elemente paranoidne psihoze, što je potvrdio i klinički psiholog. S obzirom na to, apelant smatra da je na taj način dijagnostički razjašnjeno njegovo zdravstveno stanje i da nije bilo potrebe da se ta činjenica dodatno utvrđuje u bolničkim uslovima liječenja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1404/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio