Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/10 (M. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1428/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1428/10, rješavajući apelaciju Milana Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Delića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-000 251 od 24. februara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-I-08-000 180 od 27. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 251 od 24. februara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-I-08-000 180 od 27. maja 2009. godine. Apelant je u periodu od 7. maja 2010. do 31. maja 2013. godine više puta dopunio apelaciju, te tražio hitno donošenje odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-I-08-000 180 od 27. maja 2009. godine obavezan je izvršenik AD "Swisslion Industrija alata" Trebinje (u daljnjem tekstu: izvršenik) da apelantu isplati iznos od 562,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. novembra 2006. godine pa nadalje, te da mu na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od 360,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu Presude Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj Rs-1008/86 od 22. decembra 1987. godine, koja je potvrđena Presudom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-4249/89 od 8. novembra 1989. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant tražio da se obaveže izvršenik da mu, u skladu sa navedenim presudama, isplati iznos od 26.065,76 KM (na ime glavnog duga) i troškove parničnog postupka u iznosu od 7.499,28 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. februara 2009. godine do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove izvršnog postupka. Osnovni sud je naveo da je, s druge strane, izvršenik istakao da je predmetno potraživanje u cjelosti isplaćeno, pa i pretplaćeno, uplatom apelantu od 18. jula 1991. godine. Osnovni sud je ukazao da je Presudom Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj Rs-1008/86 od 22. decembra 1987. godine, koja je potvrđena Presudom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-4249/89 od 8. novembra 1989. godine, obavezan izvršenik da apelantu isplati iznos od 267.353,00 DIN i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 54.480,00 DIN. Osnovni sud je naveo da je, odlučujući o prijedlogu za izvršenje, proveo finansijsko vještačenje sa vještacima finansijske struke Slobodanom Perovićem i Krstom Kojevićem, kao i sa Udruženjem sudskih vještaka Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Udruženje sudskih vještaka). U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka Slobodana Perovića koji je, po ocjeni tog suda, dat u skladu sa naukom i vještinom, te koji je sačinjen u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate. Osnovni sud je naveo da, s druge strane, nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Krste Kojovića, budući da je u suprotnosti sa izvedenim dokazima, te da nije dat u skladu sa pravilima nauke i vještine (jer nije usklađen sa materijalnim pravom, niti se vještak osvrnuo na zakonske propise koji regulišu predmetno pitanje). Takođe, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio ni izvještaj Udruženja sudskih vještaka koji je baziran na shvatanju vještaka da bi primjenom posljednjih zakonskih propisa došlo do obezvrjeđivanja iznosa koji je dosuđen predmetnim presudama. Naime, Osnovni sud je ukazao da navedeni izvještaj nema uporište u zakonskim propisima, te da je stoga neprihvatljiv, a pogotovo što je vještak koji je sačinio izvještaj, prilikom neposrednog saslušanja na ročištu, istakao da se nije upuštao u pravna pitanja.

3. U vezi s nalazom i mišljenjem vještaka Slobodana Perovića, Osnovni sud je ukazao da je navedeni vještak prilikom vještačenja uzeo u obzir "kretanje uplata i isplata po navedenom potraživanju" i izveo zaključak da je, primjenom Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 52/06), došlo do pretplate glavnog duga tj. da je izvršenik u odnosu na apelanta u pretplati za iznos od 310,65 KM. Pri tome, navedeni vještak je ukazao da bi se potraživanje apelanta prema izvršeniku moglo odnositi samo na troškove parničnog postupka u iznosu od 281,32 KM i kamate na taj iznos u iznosu od 342,12 KM, tako da bi apelantovo ukupno potraživanje iznosilo 623,44 KM. Osnovni sud je dalje ukazao da je navedeni vještak zaključio da kurs dinara na dan 18. jul 1991. godine (kada je izvršenik isplatio apelantu iznos od 26.095,60 DIN) predstavlja nominalno 66,93% kursa na dan 14. avgust 1986. godine (kada je utvrđeno apelantovo potraživanja i od kada teče obračun kamata), dok pokazatelj iznosa apsolutnih vrijednosti glavnog i plaćenog duga ima obrnuti indeks, te da zbog te činjenice treba zanemariti izvršenu pretplatu po osnovu glavnog duga i izdvojiti troškove parničnog postupka iz ukupnog potraživanja pa utvrditi njihovi vrijednost na dan vještačenja. U vezi s tim, navedeni vještak je utvrdio da zakonska zatezna kamata za period od 14. avgusta 1986. do 18. maja 2001. godine iznosi 20,81 KM, te za period od 19. maja 2001. do 24. novembra 2006. godine 321,31 KM ili ukupno 342,12 KM, tako da ukupno apelantovo potraživanje iznosi 623,44 KM (tj. glavni dug u iznosu 281,32 KM i zakonska zatezna kamata u iznosu od 342,12 KM). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 4b. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate kojima je propisano da "iznos obračunate zatezne kamate ne može preći iznos glavnog duga", te stoga obavezao izvršenika da isplatu apelantu iznos od 562,64 KM.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i izvršenika protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-09-000 251 od 24. februara 2010. godine kojim je žalbe odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Slobodana Perovića. Što se tiče nalaza Udruženja sudskih vještaka, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud prilikom donošenja rješenja o provođenju vještačenja posebno istakao da se treba imati u vidu činjenica da je apelantu isplaćen iznos od 26.095,60 DIN, te da u isplatu treba odbiti od izračunatog iznosa. Međutim, prema nalazu Udruženja sudskih vještaka izvršenikov dug iznosi 26.065,76 KM, tako da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio taj nalaz. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud proveo sve predložene dokaze, te da su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepravilno utvrdio da zatezna kamata ne može preći glavnicu.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je potpuno nejasno zbog čega redovni sudovi nisu prihvatili nalaz Udruženja sudskih vještaka. Naime, apelant navodi da je Udruženje sudskih vještaka u svom nalazu, kao i u svom izlaganju na ročištu pred prvostepenim sudom, jasno ukazalo da se Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate (iz 2006. godine) ne može retroaktivno primijeniti, te da su stoga svoj nalaz sačinili prema zakonskim propisima koji su važili u vrijeme obračunskog perioda, a navedeni zakon samo od stupanja na snagu tog zakona. Apelant navodi da su redovni sudovi, s druge strane, prihvatili nalaz vještaka Sloboda Perovića koji je vještačio u ranije vođenom postupku (kada je donesena prvostepena odluka, a zatim ukinuta odlukom drugostepenog suda i predmet vraćen na ponovni postupak). S obzirom na to, apelant smatra da redovni sudovi nisu mogli zasnovati svoju odluku na nalazu i mišljenju vještaka Slobodana Perovića, već samo na nalazu i mišljenju Udruženja sudskih vještaka sa kojima je provedeno vještačenje u ponovnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Slobodana Perovića, kao i zašto nije prihvatio nalaze i mišljenja vještaka Krste Kojevića i Udruženja sudskih vještaka, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu ocjene predmetnih nalaza i mišljenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/10 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio