Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1432/10 (H. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1432/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1432/10, rješavajući apelaciju Hamze Rekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamze Rekića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001778 od 4. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-Gž-08-000964 od 22. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-P-
07-000017 od 18. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamza Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-
001778 od 4. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-Gž-08-000964 od 22. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-P-07-000017 od 18. juna 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 022-0-P-07-000017 od 18. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-Gž-08-000964 od 22. avgusta 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Općina Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena) na ime neisporučenog građevinskog materijala isplati ukupan iznos od 20.000,00 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka. Apelant je obavezan da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.040,00 KM, pri čemu je preostali dio zahtjeva tužene za naknadu troškova parničnog postupka u visini od 120,00 KM odbijen.
3. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je među strankama u postupku bilo nesporno da je apelantu, kao vlasniku porodične stambene zgrade koja se nalazi u području sela Naprelje, Sanski Most, koja je u cjelini devastirana, odobrenjima Službe za privredno-komunalne i zanatske djelatnosti Općine Sanski Most broj 01-052-358/96 od 6. aprila 1996. godine i broj 07-052-392/96 od 19. aprila 1996. godine odobreno da može nabaviti potreban građevinski materijal za izgradnju kuće.
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu u odnosu na koji je tužena istakla prigovor zastarjelosti zahtjeva zbog proteka opšteg zastarnog roka od pet godina od dana nastanka štete, Osnovni sud je našao da je apelantov zahtjev neosnovan temeljem člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 57/89, „Službeni list SRBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo i stav 2. kojim je propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza tokom postupka nesporno proizlazi da je apelant u aprilu 1996. godine od nadležne službe dobio navedena odobrenja za nabavku građevinskog materijala, te da do dana podnošenja tužbe 28. decembra 2006. godine tužena predmetni materijal nije isporučila apelantu. Iz navedenog proizlazi da je apelant predmetnu tužbu najkasnije mogao podnijeti protiv tužene do kraja aprila 2001. godine, do kojeg vremena prigovor zastarjelosti potraživanja ne bi bio osnovan. S obzirom na to da je od saznanja za štetu i učinioca pa do dana podnošenja tužbe apelantu istekao apsolutni rok zastare od pet godina, Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
5. U pogledu odluke o troškovima postupka Općinski sud je istakao da je osnovan zahtjev zakonskog zastupnika tužene za dosudu parničnog troška koji se odnosi na pristup za pripremno i ročište za glavnu raspravu u iznosu od po 720,00 KM i iznosa od 600,00 KM na ime troška sastava odgovora na tužbu, slijedom čega su tuženoj dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 2.040,00 KM. Općinski sud je naveo da je odluku o dosudi parničnih troškova donio temeljem člana 395. Zakona o parničnom postupku FBiH u vezi sa članom 42. Zakona o pravobranilaštvu FBiH.
6. Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud, ocjenjujući osnovanost prigovora zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete, pravilno i potpuno utvrdio činjenice, pa u tom pogledu dao jasne i potpune razloge koji su ga opredijelili na odluku o usvajanju ovoga prigovora primjenom označenih pravila materijalnog prava. Kantonalni sud je, takođe, ocijenio da je odluka o troškovima postupka pravilna i na zakonu zasnovana.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001778 od 4. februara 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-Gž-08-000964 od 22. avgusta 2008. godine.
8. Vrhovni sud je ocijenio da su povodom istaknutog prigovora tužene o zastarjelosti apelantovog potraživanja, slijedom označenih pravila materijalnog prava, nižestepeni sudovi utvrdili odlučne činjnice kojim je vezan i revizijski sud, da je pravilno izvršena primjena materijalnog prava sadržanog u navedenim odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud, dosljedno čemu se revizijski razlog apelanta, sveden na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pokazuje neosnovanim. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pobijanoj presudi Kantonalnog suda zasnovani na tvrdnjama da je osnov njegovog tužbenog zahtjeva na kojem zasniva odgovornost tužene za štetu koju njena odgovorna lica prouzrokuju trećem licu u vršenju, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, pa, kako je apelantu nastala šteta otuđenjem materijala (što bi podrazumijevalo krađu), dakle, izvršenjem krivičnog djela, da je u okviru zastarjelosti krivičnog gonjenja za ovo krivično djelo trebalo sagledati i istaknuti prigovor zastarjelosti zahtjeva, koji rok, po apelantovom shvatanju, nije istekao, tako da je pobijana presuda donesena uz povredu materijalnog prava. Naime, zastarjelost zahtjeva za naknadu štete iz osnova odgovornosti za štetu koju su prouzrokovali njihovi organi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija se ocjenjuje prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 376. ZOO, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi. Navedena revizijska tvrdnja apelanta bi imala svoje uporište za slučaj da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na učinioce krivičnog djela, posljedica čega je nastala šteta apelantu, da je u odnosu na njih pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i njihova odgovornost za učinjeno krivično djelo, ili da je izuzetno, ukoliko postoje procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela krivični postupak pokrene i okonča, sam parnični sud, rješavajući o istaknutom prigovoru zastarjelosti, utvrdio kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, kada bi se saglasno načelu pružanja jače zaštite pravu oštećenog na naknadu štete iz član 377. ZOO. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari, gdje je nesporno izostalo vođenje krivičnog postupka, a ne ističe se postojanje procesnih smetnji za njegovo pokretanje, vođenje i okončanje, navedena mogućnost nije ni postojala.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u u pogrešnoj ocjeni dokaza, što je kao posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da su odluke sudova nepravilne, jer se u konkretnom slučaju zastarni rok trebalo sagledati prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbi člana 377. ZOO s obzirom na to da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, pa je i rok zastare trebalo računati temeljem navedene odredbe i primijeniti rok zastarjelosti u trajanju vremena isteka roka zastarjelosti za krivično gonjenje, a koje vrijeme još nije isteklo. Apelant, takođe, navodi da je dosuda troškova za zastupanje općinskom pravobraniocu apsolutno nezakonita i suprotna stajalištu iznesenom u Presudi Vrhovnog suda broj 070-Rev-07-000 764 od 23. oktobra 2008. godine iz koje proizlazi da je odredbom člana 395. Zakona o parničnom postupku propisano da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo, a da se nagrada pravobraniocu određuje temeljem člana 42. Zakona o pravobranilaštvu FBiH kojim je propisano da pravobranilac pred sudovima ima pravo na naknadu troškova, a ne i na nagradu za zastupanje prema Advokatskoj tarifi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na proizvoljnu primjenu Zakona o parničnom postupku i Zakona o pravobranilaštvu FBiH u odnosu na troškove postupka koji su dosuđeni tuženoj, Ustavni sud primjećuje da je apelant reviziju Vrhovnom sudu izjavio protiv drugostepene presude Kantonalnog suda samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i primjene materijalnog prava u pogledu odluke o glavnoj stvari, a da uopšte nije isticao revizione prigovore u pogledu odluke o troškovima. Samim tim, apelant nije omogućio Vrhovnom sudu kao „efektivnoj pravnoj instanci“ da raspravlja o tom pitanju, što se može staviti na teret apelantu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom na to da apelant nije isticao ove navode u reviziji protiv drugostepene presude, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić