Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1440/10 (Z. S.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Služnost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1440/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1440/10, rješavajući apelaciju Zijada Skelića,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Skelića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 009916 09 Gž od 24. ožujka 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 009916 04 P od 22. siječnja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Skelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Jozo Barišić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 21. travnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 009916 09 Gž od 24. ožujka 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 009916 04 P od 22. siječnja 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 009916 04 P od 22. siječnja 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ne postoji pravo služnosti prolaza pješice i motornim vozilom preko apelantovih nekretnina upisanih u p.l. broj 1910 k.o. Derventa u korist nekretnina tuženog Milovana Marića (u daljnjem tekstu: tuženi), pobliže navedenih u izreci presude, te da se naloži tuženom da se uzdrži od bilo kakvog prolaza preko apelantovih nekretnina koje je do tada koristio (stavak I izreke presude). Utvrđeno je da je tuženi (protutužitelj) na temelju održaja stekao pravo služnosti prolaza pješice i kolima na apelantovim nekretninama upisanim u p.l. broj 1910 k.o. Derventa, i to cijelom duljinom parcele označene kao k.č. broj 626 i širine od 4m, za potrebe svojih nekretnina upisanih u p.l. broj 3301 k.o. Derventa, te je naloženo apelantu da se uzdrži od svakog smetanja i sprječavanja tuženog da se koristi navedenim pravom služnosti (stavak II izreke presude).
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tijekom postupka saslušao apelanta i tuženog kao parnične stranke, da je saslušao svjedoke Huseina Skelića, Esada Skelića i Edina Skelića, izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, te izvršio uvid u ostalu dokumentaciju u spisu. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant posjednik nekretnina upisanih u p.l. broj 1910 k.o. Derventa, dok je tuženi posjednik nekretnina upisanih u p.l. broj 3301 k.o. Derventa koje je stekao 1998. godine na temelju ugovora o zamjeni nekretnina koji je zaključio sa Huseinom Skelićem, tj. apelantovim bratom. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelantov otac (koji je umro 1979. godine) prije smrti izvršio diobu jedinstvene parcele tako što je odredio pojedinačne parcele svojoj djeci za izgradnju kuća, te da je, po mišljenju suda, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Esada Skelića, tom prilikom ustanovljena i služnost koja je bila neophodna za korištenje pojedinačnih parcela. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da je Husein Delić počevši od 1980. godine, kada je izgradio svoju kuću, a i ranije dok je tu kuću gradio, koristio sporni put za prolaz pješice i kolima, kao i da su sporni put koristili i njegovi podstanari, te da se apelant tome nije protivio. Također, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je tuženi, nakon zamjene nekretnina s Huseinom Skelićem, nastavio nesmetano koristiti sporni put u obimu u kojemu ga je koristio njegov prednik sve do 2004. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonom propisani uvjeti koji se odnose na ostvarivanje služnosti preko 20 godine, u koje vrijeme je uračunato i vrijeme za koje je prednik tuženog koristio sporni put, kao i neprotivljenje apelanta tome kao titulara poslužnog dobra. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je tuženi održajem stekao pravo služnosti prolaza pješice i kolima spornim putem u smislu odredaba članka 54. Zakona o osnovnim imovinmsko-pranim odnosima.
4. Osnovni sud je, dalje, ukazao da je među parničnim strankama sporno da li su se stekli uvjeti za prestanak navedenog prava služnosti. Osnovni sud je naveo da je odredbama članka 58. staval 2. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima propisano da "vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasnog dobra ili kad prestane drugi razlog zbog kojeg je ona zasnovana“. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, oprečno apelantovim tvrdnjama, utvrdio da ne postoji u uporabi javni put do nekretnina tuženoga. Naime, Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke jasno proizlazi da tuženi ne bi mogao koristiti predloženi javni put kao alternativni spornom putu, budući da tuženi ne bi mogao doći do svojih nekretnina bez zadiranja u prava trećih osoba. Također, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Huseina Skelića i Esada Skelića proizlazi da prednik tuženog nikada nije koristio taj put, te da ne postoji drugi put do nekretnina tuženog osim spornog puta. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za prestanak prava služnosti iz članka 58. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostupanjske presude, Okružni sud je donio Presudu broj 84 0 P 009916 09 Gž od 24. ožujka 2010. godine kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje. Navedeno je da iz iskaza saslušanih svjedoka Huseina Skelića i Esada Skelića, te iskaza tuženog, kao i nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke nesporno proizlazi da su prednik tuženog i tuženi nesmetano koristili sporni put, prolazeći pješice i kolima, u periodu duljem od 20 godina, te da do nekretnina tuženog ne postoji u uporabi drugi javni put. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je tuženi održajem stekao pravo služnosti predmetnog puta u smislu odredaba članka 54. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su redoviti sudovi utvrdili da su prednik tuženog i tuženi koristili sporni put neprekidno 20 godina, iako su apelant, kao i njegov brat Husein Skelić, usljed ratnih događaja 1992. godine napustili svoje kuće. U vezi s tim, apelant navodi da se vratio svojoj kući 2003. godine, a da je njegov brat zamijenio svoju kuću s tuženom tako da se i nije vratio u Derventu. S obzirom na to, apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za zasnivanje prava služnosti održajem. Osim toga, apelant navodi da tuženi ima mogućnost korištenja drugog pristupnog puta koji je u društvenom vlasništvu, te da je ta mogućnost mnogo povoljnija i za apelanta i za tuženog, ali da sud to uopće nije razmatrao već je utemeljio pravo služnosti na njegovoj nekretnini.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. temelju 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako glede utvrđenog činjeničnog stanja, tako i glede primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić