Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/10 (L. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1442/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1442/10, rješavajući apelaciju Ljerke Barišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljerke Barišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001178 od 26. janauar 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001 137 od 8. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2856/05 od 15. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljerka Barišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ethem Veledar, podnijela je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001178 od 26. janauara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001 137 od 8. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2856/05 od 15. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2856/05 od 15. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001 137 od 8. februara 2008. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužene „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Biro zelene karte BiH“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da joj solidarno isplate iznos od 30.749,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. marta 2005. godine, pa sve do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Apelantica je obavezana na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.002,47 KM.

3. Iz obrazloženju presude Općinskog suda proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je prema ponudi prvotuženog za osiguranje života broj AA 0018200 drugotuženom ponuđeno zaključenje osiguranja za apelanticu, kao osiguranika, sa početkom osiguranja od 1. marta 2000. godine i istekom osiguranja dana 1. marta 2005. godine., te da je u slučaju smrti osigurana suma 60.000,00 KM, a u slučaju invaliditeta osigurana 120.000,00 KM. Prema navedenoj ponudi korisnik za slučaj smrti je apelantica kao osiguranik, a korisnik za slučaj njene smrti su njeni zakonski nasljednici. Polisom osiguranja života broj 1130000096 je prvotuženi, kao osiguravatelj, sa drugotuženim, kao ugovarateljom osiguranja, po zaključenom ugovoru o osiguranju, izdao navedenu polisu, u skladu sa ponudom za osiguranja života. U obrazloženju je dalje navedeno da su Ugovorom o kolektivnom menadžerskom osiguranju života uz dopunsko osiguranje od posljedica nesrećnog slučaja od 24. februara 2000. godine tuženi regulisali svoja međusobna prava i obaveze, a iz navedenog ugovora proizlazi da je taj ugovor zaključen u korist apelantice, kao korisnika osiguranja. Zatim je navedeno da je 8. jula 2004. godine drugotuženi u korist prvotuženog izvršio uplatu iznosa od 30.749,00 KM, koji predstavlja otkupnu vrijednost predmetne polise osiguranja. Konačno je istaknuto da je radni odnos apelantice kod drugotuženog prestao sporazumnim raskidom ugovora o radu dana 30. aprila 2004. godine u kojem je navedeno da su se ugovorne strane saglasile o prestanku radnog odnosa.

4. Slijedom navedenih činjenicnih utvrđenja Općinski sud je smatrajući da je odredbama člana 14. stav 1. 2. i 3. Opštih uslova za osiguranje života, koji su sastavni dio ugovora o kolektivnom menadžerskom osiguranju života, predviđeno da na zahtjev ugovaratelja osiguranja života za slučaj smrti i doživljenja je osiguravatelj dužan isplatiti otkupnu vrijednost polise u skladu sa tabelom otkupnih vrijednosti ako su do tada plaćene najmanje dvije godišnje premije, gdje ovo pravo predstoji na strani ugovaratelja osiguranja, izmedu ostalog, i za slučaj prestanka radnog odnosa osiguranika, izveo zaključak da su na strani drugotuženog ovi uslovi ostvareni prestankom radnog odnosa apelantice kod drugotuženog dana 30. aprila. 2004. godine, dosljedno čemu je pravilno prvotuženi isplatio otkupnu vrijednost predmetne police osiguranja drugotuženom, gdje apelantici ne pripada pravo zahtijevati isplatu iz ovoga osnova, a koje pripada isključivo ugovaratelju osiguranja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

5. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio činjenicna utvrđenja i zaključak Općinskog suda. Kantonalni sud je u razrješenju spornog odnosa pošao od pravila materijalnog prava sadržanih u odredbama člana 954. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 i 57/89, „Službenil ist RBiH“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03-u daljnjem tekstu: ZOO) te odredbi clana 16. Opštim uslovima za osiguranje života (u daljem tekstu: Opšti uslovi) prvotuženog, kojima je ustanovljeno pravo ugovaratelja osiguranja prije nastupanja osiguranog slucaja u vidu prava zahtijevanja od osiguravatelja da mu isplati otkupnu vrijednost polise, a prema kojima ovo pravo ne predstoji na strani korisnika osiguranja. Dosljedno navedenim pravilima, kako je apelantici ugovor o radu prestao na osnovu zaključenog sporazuma prije isteka ugovornog roka trajanja ugovora o osiguranju, po mišljenju Kantonalnog suda, ostvaren je uslov da drugotuženi, kao ugovaratelj osiguranja, može zahtijevati od prvotuženog, kao osiguravatelja, da mu isplati otkupnu vrijednost polise, što je ovaj i učinio, ostvarujući svoje pravo naplatom ove vrijednosti u iznosu od 30.749,00 KM, čime je ugovor o osiguranju raskinut. Stoga je Kantonalni sud ocijenio pravilnim i zakonitim zaključak i odluku Općinskog suda da tužiteljica nije aktivno legitimisana za isticanje predmetnog tužbenog zahtjeva.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 009-0-Gž-06-001 137 od 8. februara 2008. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001 137 od 8. februara 2008. godine.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je potpisivanjem polise osiguranja broj 1130000096, saglasno odredbama člana 901. ZOO, zaključen ugovor o osiguranju izmedu ugovornih strana i to: prvotuženog, kao osiguravatelja, i drugotuženog, kao ugovarača osiguranja, u kome je apelantica osiguranik i korisnik za slučaj doživljenja, a njeni zakonski nasljednici za slučaj njene smrti. Dalje je navedeno da slijedom navedenog ugovornog odnosa proizilazi da se radi o osiguranju života u korist trećeg kakvo osiguranje imaju u vidu odredbe člana 957. do 965. ZOO, kao jedne od najvažnijih oblasti primjene ugovora u korist trećeg (članovi 149. do 153. ZOO). Dalje je istaknuto da jedno od osnovnih načela propisanih odredbom člana 20. ZOO je da učesnici mogu svoj ob1igacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedinih odredbi ovog zakona ili njenog smisla ne proizilazi što drugu. U primjeni navedenog načela odredbama člana 142. ZOO određeno je da opšti uslovi određeni od strane jednog ugovarača, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene medu ugovaračima u istom ugovoru i po pravilu obavezuju kao i ove (stav 1.), što isključuje primjenu zakonskih određenja na odnose koji su obuhvaćeni opštim uslovima. Prvotuženi je upravo svojim Opštim uslovima i Dopunskim uslovima za kolektivno menadžersko osiguranje života (u daljem tekstu: Dopunski uslovi) odredio svoje opšte uslove, tako da oni predstavljaju sastavni dio navedenog ugovora o osiguranju i kao takvi obavezuju u smislu citiranih odredbi ZOO (čl. 142. i 902.). Na navedeni način ostvareno je jedno od svojstava ugovora o osiguranju koje se sastoji u tome da je to ugovor po pristupu (adhezioni) s tim da osiguravatelj, kao jedna ugovorna strana, koja se profesionalno bavi ovakvom djelatnošću, sama, jednostrano, donosi i opšte uslove osiguranja - pravila osiguranja - kojima druga strana pristupa prilikom sklapanja ugovora i koja su obavezujuća za ugovorne strane. Dakle, zaključen je predmetni ugovor o osiguranju koji ugovaratelj osiguranja, dakle, prvotuženi, zaključuje sa osiguravateljem, ovdje prvotuženim, pod posebnim uslovima određenim Dopunskim uslovima sastavni dio kojeg su Opšti uslovi (član 1. stav 1. Dopunskih uslova). Odredbe člana 2. Dopunskih uslova predviđaju posebne osnove za promjenu osiguranika u toku trajanja osiguranja, čime je određen poseban karakter osiguranja iz ovoga osnova. Saglasno odredbama člana 16. Opštih uslova sva prava koja proizilaze iz ugovora o osiguranju života pripadaju ugovaratelju osiguranja sve dok ne nastupi osigurani slučaj. Prema odredbama člana 14. navedenih uslova za isticanje zahtjeva za isplatu otkupne vrijednosti polise su ovlašteni isključivo ugovaratelj osiguranja (stav 3. navedenog člana) i izuzetno povjerilac kome je polisa predata u zalog (stav 6. navedenog člana) ostvarenjem uslova utvrđenim stavom 3. Opštih uslova. Isključenje navedenog prava za povjerioce ugovaratelja i korisnika osiguranja je određeno odredbama stava 5. navedenog člana, čime je iskljucena mogućnost primjene zakonskih prava korisnika osiguranja, sadržana u odredbama člana 954. stav 3. u vezi sa članom 959. stav 2. ZOO, u vidu prava na isplatu otkupne vrijednosti police. S obzirom na zakonska određenja sadržana u navedenim odredbama, prema kojima je pravo zahtjevati isplatu otkupne vrijednosti polise ustanovljeno za korisnika ako je odredivanje korisnika neopozivo, u primjeni materijalnog prava proizašla bi aktivna legitimacija apelantice za isticanje navedenog zahtjeva za slučaj da Opštim uslovima osiguravatelja nije drugačije određeno, što je upravo slucaj u konkretnoj pravnoj stvari.

8. S obzirom da su ugovorne strane predmetnog ugovora prvotuženi, kao osiguravatelj, i drugotuženi, kao ugovarač osiguranja, ali ne i apelantica, kao osiguranik i korisnik, nisu ostvarene navedene zakonske pretpostavke za ispitivanje po sudu u smislu odredbi člana 143. stav 2. ZOO, jer je ova obaveza suda ustanovljena isključivo radi zaštite ugovornih strana, gdje to apelantica u ovoj pravnoj stvari nije. Imajući u vidu navedeni stav, a s obzirom na utvrđenu činjenicu da je apelantici radni odnos prestao sporazumnim raskidom ugovora o radu dana 30. aprila.2004. godine, u korist drugotuženog je ostvaren osnov za isticanje zahtjeva za isplatu otkupne vrijednosti polise određen stavom 3. tacka 4. Opštih uslova u vidu "nezaposlenosti osiguranika", čime je obaveza prvotuženog prestala. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da na strani apelantice, kao osiguranika i korisnika, ne predstoji pravo na isticanje zahtjeva za isplatu otkupne vrijednosti polise, koji je zakonito ostvario drugotuženi, dosljedno čemu je njen tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Vrhovni sud je na kraju istako da je osnovano apelantica u svojim revizijskim tvrdnjama ukazala da su nižestepeni sudovi, utvrđujuci da se aprlantica prilikom zaključenja sporazuma o raskidu ugovora o radu sa drugotuženim saglasila da su time međusobna prava i obaveze između ugovornih strana izmirene, izveli pogrešan zaključak da su time izmirena i potraživanja apelantice sadržana u tužbenom zahtjevu. Medutim, Vrhovni sud je ocijenio da i uz primjenu materijalno pravnih odredbi pobliže izloženih u ostalim razlozima nižestepenih sudova, uz razloge koje je dao u svojoj presudi, zasnovanim na navedenim pravilima materijalnog prava, koje su primjenjene, odnosno koje je trebalo primijeniti, proizilazi ista odluka.

10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, u konkretnom slučaju ZOO i Opštih uslova. Pored toga apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak, jer je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na tužene, budući da su tuženi «imali očiglednu dominaciju u dokaznom postupku» pred prvostepenim sudom, a na šta viši sudovi nisu obratili pažnju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje zato što navodno nije ravnopravno učestvovala u postupku «jer su tuženim imali očiglednu dominaciju u dokaznom postupku» Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine , tačka 21). Ustavni sud ukazuje da ni apelantica ne spori da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku izveli sve dokaze koje je apelantica predložila, niti spori da je imala mogućnost da dokaze tuženih ispita i ospori. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze posebno i sve dokaze zajedno, te dali uvjerljive i logične razloge za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/10 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio