Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1472/10 (Š. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Regres
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1472/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1472/10, rješavajući apelaciju Šemse Puce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Puce podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001428 09 Gž od 1. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001428 05 P od 13. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemsa Puce (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Azer Guzin, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 23. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001428 09 Gž od 1. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001428 05 P od 13. novembra 2009. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1472//10.
2. Apelantica je 26. jula 2011. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001428 10 Rev od 19. maja 2011. godine, te protiv odluka protiv kojih je već podnijela apelaciju u predmetu broj AP 1472/10. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3051/11.
3. S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1472/10 i AP 3051/11 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1472/10.
4. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001428 05 P od 13. novembra 2009. godine obavezan je tuženi Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati na ime neisplaćene i manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa, za period od 2002. do 2007. godine, ukupan iznos od 1.689,84 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav I izreke presude). Odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati razliku plata za period od 25. avgusta 2004. do 1. januara 2007. godine u iznosu od 3.310,16 KM (stav II izreke presude).
5. U obrazloženju presude Općinski sud je, u pogledu apelantičinog zahtjevu za isplatu razlike plata, naveo da je uvidom u Odluku Visokog predstavnika broj 184/04 od 28. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) utvrdio da je ista prethodila ujedinjenju gradskih opština tuženog, te da je u članu 18. Odluke navedeno da od 16. marta 2004. godine zaposlenici uprave bivših gradskih opština postaju zaposlenici uprave tuženog sve dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja u upravi tuženog. Takođe, Općinski sud je naveo da je članom 20. Odluke propisano je da će se nakon usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz člana 19. Odluke sva postojeća radna mjesta popuniti putem objavljivanja internih oglasa u skladu sa važećim propisima. Općinski sud je ukazao da je tuženi 25. avgusta 2004. godine usvojio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Pravilnik o platama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave tuženog. Općinski sud je dalje ukazao da je uvidom u Zaključak Gradskog vijeća tuženog broj 01-02-91/07 od 18. maja 2007. godine utvrdio da su tim zaključkom u cilju privremenog usklađivanja plata, do konačnog raspoređivanja namještenika Gradske uprave, u budžetu tuženog osigurana sredstva za isplatu razlika plata za namještenike koji imaju manju platu (zbog neujednačenosti koeficijenata za obračun plata bivših gradskih opština) do iznosa koji bi imali da je izvršeno raspoređivanje po usvojenoj sistematizaciji. Takođe, Općinski sud je ukazao da je slijedom tog zaključka donesena Odluka o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plata namještenika Gradske uprave tuženog od 28. juna 2007. godine kojom je privremeno izvršeno usklađivanje koeficijenata za obračun plata namještenika do njihovog konačnog raspoređivanja, te je utvrđeno pravo na isplatu razlike plata. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da sadržaj zaključka Gradskog vijeća tuženog i Odluke o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plata namještenika Gradske uprave tuženog ukazuju da prelazni period još uvijek traje. Pri tome, Općinski sud je naveo da je i sama apelantica istakla da tuženi nije donio pojedinačne akte o postavljanju službenika i namještenika na određena radna mjesta, kao ni akte kojima se reguliše visina plata službenika i namještenika. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da navedeni akti, suprotno apelantičinoj tvrdnji, ne predstavljaju priznanje tužbenog zahtjeva, već da je tuženi navedenim aktima, u situaciji nezavršenog postupka izbora, prijema i raspoređivanja zaposlenika, privremeno uskladio plate zaposlenika do njihovog konačnog raspoređivanja. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u tom dijelu.
6. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 001428 09 Gž od 1. aprila 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je nesporno da je tuženi usvojio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Pravilnik o platama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave tuženog, ali da do donošenja odluke tog suda nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja radnika, iako je raspisan interni oglas. Kantonalni sud je naveo da, dakle, prelazni period za zaposlenike, pa i za apelanticu još uvijek traje, budući da nisu zaključili ugovore o radu shodno članu 21. Odluke. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta još neprimjenjiv, iako je stupio na snagu, zato što je uslovljen postavljenjem na novo radno mjesto, pa se, shodno tome, ne mogu primijeniti ni odredbe o platama na zaposlenike koji su zadržali svoj raniji posao.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Rješenje broj 58 0 P 001428 10 Rev od 19. maja 2011. godine kojim je reviziju odbacio zbog formalnih razloga – zato što vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima shodno odredbama člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno vrjednovali postojeće činjenice u spisu, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica se nije izričito pozvala na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali to proizlazi iz navoda apelacije. Naime, apelantica navodi da je diskriminisana jer obavlja iste poslove kao i njene kolege, a prima manju platu od njih.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud zapaža da je apelantica prvo podnijela apelaciju broj AP 1472//10. u kojoj je osporila presudu Kantonalnog suda, a zatim je podnijela novu apelaciju broj AP 3051/11 kojom je, pored presude Kantonalnog suda, osporavala i rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 P 001428 10 Rev od 19. maja 2011. godine kojim je njena revizija protiv presude Kantonalnog suda odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga. Budući da je revizija bile neefektivan pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 001428 09 Gž od 1. aprila 2010. godine, te će, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4185/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelantičine navode o povredi ustavnih prava ispitati u odnosu na tu odluku.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
13. Ustavni sud ukazuje da je identično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2968/06 (Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojem je, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili da su različite plate zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja, odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plata, te da su Pravilnik o sistematizaciji i Pravilnik o platama još uvijek neprimjenjivi, iako su stupili na pravnu snagu iz razloga što još uvijek za sve zaposlenike traje prelazni period, a primjena navedenih pravilnika uslovljena je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. Takođe, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i to da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona od Kantonalnog suda nije očigledna. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2968/06.
14. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić