Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1476/10 (D. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1476/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1476/10, rješavajući apelaciju Dušanke Bjelošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Bjelošević podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000581 09 Gž od 9. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Bjelošević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stanara, podnijela je 23. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000581 09 Gž od 9. marta 2010. godine. Apelantica je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio suprotnoj stranci iz predmetnog sudskog postupka da preduzima bilo kakve radnje pred redovnim sudom do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1476/10 od 8. juna 2011. godine odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000581 08 P od 30. juna 2009. godine, donesenom po tužbi Danice Kitić, Ljibice Petković i apelantice protiv tuženog Rade Janjića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi redukcije ugovora o poklonu, stavom I izreke presude, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Opštine Doboj (u daljnjem tekstu: Uprava) učinila povrede odredaba člana 75. Zakona o opštem upravnom postupku; da se utvrdi da je tuženi učinilac krivičnih djela iz čl. 172, 177. i 239. Krivičnog zakona Republike Srpske; da se poništi Ugovor o poklonu koji je zaključen 8. maja 2002. godine između tuženog i Milke Janjić; da se poništi rješenje Uprave, te da se pokrene postupak poštenog nasljeđivanja po ostaviocima Bošku Janjiću i Milki Janjić (tzv. presuda na osnovu odricanja). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. S druge strane, stavom II izreke presude, utvrđeno je da je Ugovorom o poklonu, koji je zaključen između Milke Janjić kao poklonodavca i tuženog kao poklonoprimca, povrijeđeno pravo na nužni nasljedni dio tužiteljica Danice Kitić i Ljubice Petković, te slijedom toga utvrđeno da su tužiteljice Danica Kitić i Ljubica Petković suvlasnice sa dijelovima od po 1/6 na idealnom dijelu od ¼ nekretnine koja predstavlja zaostavštinu umrle Milke Janjić. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je, u pogledu apelantičinog tužbenog zahtjeva, naveo da se apelantica u toku postupka odrekla postavljenog tužbenog zahtjeva, te je stoga odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 181. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Što se tiče tužbenog zahtjeva tužiteljica Danice Kitić i Ljubice Petković, Osnovni sud je ukazao da ni tuženi nije osporavao njihov tužbeni zahtjev, slijedom čega je zaključio da je njihov tužbeni zahtjev osnovan. Odlučujući o troškovima postupka, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 383. do 396. ZPP, naveo da su troškovi tužiteljica Danice Kitić i Ljubice Petković i troškovi tuženog u neznatnoj razlici, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 P 000581 09 Gž od 9. marta 2010. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je obavezao apelanticu da naknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 3.848,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da su prvobitno apelantica i tužiteljica Danica Kitić 18. avgusta 2008. godine podnijele tužbu prvostepenom sudu sa sadržajem kao u stavu I izreke presude (dok je tužiteljica Ljubica Petković kasnije stupila u postupak). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zakazao tri ročišta na koja je pristupio punomoćnik tuženog, te da je tek na četvrtom ročištu tužiteljica Danica Kitić uredila predmetnu tužbu, dok se apelantica na tom ročištu odrekla tužbenog zahtjeva. Okružni sud je naveo da je nesporno da je tuženi imao troškove u toku postupka i to povodom davanja odgovora na tužbu i pristupanja na četiri ročišta, za koje radnje je angažovao punomoćnika. Takođe, Okružni sud je naveo da je nesporno da su te troškove prouzrokovale apelantica i tužiteljica Danica Kitić svojom krivicom jer su podnijele sudu neurednu tužbu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je odredbama člana 388. ZPP propisano da je stranka, koja je svojom krivicom prouzrokovala troškove, dužna te troškove naknaditi protivnoj stranci, bez obzira na ishod spora. Pored toga, Okružni sud je istakao da tuženom pripada pravo na naknadu troškova i u smislu odredaba člana 386. stav 1. ZPP, budući da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen u cjelosti. S obzirom na to, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude shodno odredbama člana 397. st. 1. i

2. ZPP.

5. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da u predmetnom sudskom postupku nije bila aktivno legitimisana, te smatra da nije odgovorna za nastale troškove postupka, pogotovo što se predmetni postupak mogao voditi i bez njenog učešća.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio relevantne odredbe ZPP koje regulišu pitanje naknade troškova parničnog postupka, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1476/10 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio