Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/10 (M. S.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1479/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1479/10, rješavajući apelaciju Muharema Suljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Suljića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000 347 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-681/05 od 30. maja 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1097740597 od 20. juna 2005. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla broj 109-77405-97 od 24. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, podnio je 24. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-
000 347 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-681/05 od 30. maja 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1097740597 od 20. juna 2005. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 109-77405-97 od 24. marta 2005. godine.
2. Rješenjem Službe broj 109-77405-97 od 24. marta 2005. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 0,0007 KM počev od 1. januara 1991. godine, koji iznos, usklađen na dan 1. januar 2002. godine, iznosi 361,65 KM, te je određeno da će se isplata po tom rješenju vršiti od 1. januara 1991. godine. Takođe, predmetnim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev da mu se penzija odredi u skladu sa odredbama člana 108. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH" broj 18/90).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Federalni zavod je donio Rješenje broj 01/1-1097740597 od 20. juna 2005. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da apelant osporava pravilnost prvostepenog rješenja, te da smatra da je prvostepeni organ trebalo da mu odredi penziju u skladu sa odredbama člana 108. Zakona o unutražnjim poslovima. U vezi s tim, Federalni zavod je ukazao da je odredbama člana 134. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH" broj 38/90), koji je stupio na snagu 18. decembra 1990. godine, propisano da će se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji je pokrenut po zahtjevu ili po službenoj dužnosti do dana stupanja na snagu ovog Zakona okončati pod uslovima i na način utvrđen propisima koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva a ko je to za osiguranika povoljnije. Takođe, Federalni zavod je ukazao da je odredbama člana 141. navedenog zakona propisano, između ostalog, da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju da važe odredbe čl. 107, 108, 109, 110, 111. i 113. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelant 11. februara 1991. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, dakle u vrijeme važenja Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Federalni zavod je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odredio apelantovu penziju u sladu sa relevantnim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-681/05 od 30. maja 2007. godine odbio tužbu.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, donio Presudu broj 070-0-Uvp-07-000 347 od 24. decembra 2009. godine kojom je zahtjev odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 10. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se pravo na starosnu penziju stiče i određuje pod uslovima utvđenim Zakonom o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ" br. 23/82 do 44/90). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 110. tog Zakona propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospijevaju danom ispunjenja uslova, odnosno da se pravo na starosnu penziju može ostvariti tek nakon prestanka svojstva (što znači tek poslije prestanka radnog odnosa). Vrhovni sud je ukazao da je apelant, u smislu citiranih zakonskih odredaba, mogao zahtijevati ostvarivanje prava na starosnu penziju tek nakon prestanka radnog odnosa tj. 18. decembra 1990. godine, budući da mu je radni odnos prestao 17. decembra 1990. godine (prema rješenju Skupštine opštine Kladanj od 17. decembra 1990. godine, radnoj knjižici i prema podacima o prijavi-odjavi osiguranja). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je 18. decembra 1990. godine stupio na snagu Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da su danom stupanja na snagu tog zakona prestale da važe odredbe člana 108. Zakona o unutrašnjim poslovima. Što se tiče apelantovih navoda da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio 12. decembra 1990. godine (a što nije dokazao u upravnom i sudskom postupku), Vrhovni sud je naveo da takvi navodi nisu od uticaja na drugačije rješenje predmetne pravne stvari. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u predmetnoj pravnoj stvari odlučna činjenica da je apelant, u smislu citiranih zakonskih propisa, imao pravo da traži ostvarivanje prava na starosnu penziju tek 18. decembra 1990. godine, dakle nakon prestanka radnog odnosa, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su nadležni organi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili datum kada je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na penziju, te slijedom toga, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke nadležnih organa u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni zapaža da su upravni organi i sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić