Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1484/10 (V. A. i L. G.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1484/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1484/10, rješavajući apelaciju Vladimira Atanackovića i Ljubinke Grbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Atanackovića i Ljubinke Grbić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 992 od 2. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-000 981 od 24. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps-

663/05 od 18. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Atanacković i Ljubinka Grbić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 23. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 992 od 2. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 981 od 24. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-663/05 od 18. januara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-663/05 od 18. januara 2007. godine, donesenoj po tužbi tužitelja "ELTT" d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta radi duga i po protivtužbi apelanta radi naknade štete, obavezani su apelanti da tužitelju " solidarno isplate iznos od 15.561,70 KM i to na ime zakupnine iznos od 9.674,00 KM, na ime troškova utrošene električne energije iznos od 5.363,42 KM i na ime troškova grijanja iznos od 524,28 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. septembra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka (stav I izreke presude). Takođe, predmetnom presudom obavezan je tužitelj (protivtuženi) da apelantima isplati na ime naknade štete iznos od 44.157,32 KM i to na ime vrijednosti inventara iznos od 25.675,00 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 18.482,32 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. januara 2007. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu protivtužbeni zahtjev apelanata odbijen (stav II izreke presude).

3. Odlučujući o žalbi apelanata i tužitelja protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu 011-0-Gž-07-000 981 od 24. aprila 2008. godine kojom je žalbu apelanata djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelante da tužitelju solidarno isplate iznos od 12.709,65 KM (umjesto 15.561,70 KM) i to na ime troškova utrošene električne energije iznos od 2.511,67 KM umjesto iznosa od 5.353,42 KM, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu potvrdio (stav I izreke presude). Takođe, predmetnom presudom je tužiteljeva žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je tužitelj obavezan da apelantima isplati na ime naknade štete iznos od 4.155,16 KM (umjesto iznosa od 44.157,32 KM) i to na ime izgubljene dobiti iznos od 4.155,16 KM umjesto iznosa od 18.482,32 KM, dok je u pogledu vrijednosti inventara u iznosu od 25.675,00 KM odbio protivtužbeni zahtjev apelanata (stav II izreke presude).

4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 992 od 2. februara 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da su tužitelj kao zakupodavac i prvoapelant kao zakupac 27. februara 2002. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) na period od dvije godine, za mjesečnu zakupninu u iznosu od 1.382,00 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je prvoapelant bio samo formalni zakupac, dok je drugoapelantica bila stvarni zakupac, koja nije mogla da potpiše ugovor o zakupu i registruje buregdžinicu na svoje ime (koju su otvorili u predmetnom poslovnom prostoru) jer je bila u radnom odnosu u banci. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj 15. februara 2003. godine pisanim putem pozvao prvoapelanta da izmiri zakupninu za posljednjih šest mjeseci i troškove grijanja, te da je predložio da prvoapelant plati dio duga do 22. februara 2003. godine, a preostali dug u deset jednakih rata zajedno sa redovnom zakupninom, kao i da je drugoapelantica svojim potpisom prihvatila taj prijedlog, a prvoapelant se s tim saglasio. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da apelanti nisu platili dio duga do 22. februara 2003. godine, te da je tužitelj 6. marta 2003. godine u prisustvu radnika apelanata promijenio bravu na predmetnom poslovnom prostoru i sačinio spisak inventara, koji su potpisali tužitelj i radnici u poslovnom prostoru. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da jetužitelj krajem 2003. godine prodao predmetni poslovni prostor, a inventar koji se nalazio u tom poslovnom prostoru, uskladištio u Prnjavoru.

5. U pogledu tužiteljevog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su se apelanti saglasili, a što među parničnim strankama nije ni sporno, da je potraživanje tužitelja na dan 15. februar 2003. godine iznosilo 8.685,21 KM. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelanti navedeno dugovanje nisu izmirili, niti su dokazali da su platili zakupninu i troškove grijanja za naredni mjesec tj. do 6. marta 2003. godine, kao i troškove električne energije u iznosu od 2.511,57 KM. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda u pogledu tužiteljevog tužbenog zahtjeva pravilna i zakonita, te da nije dovedena u sumnju revizionim navodima apelanata. U pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanata, u dijelu u kojem su tražili naknadu štete na ime izgubljene dobiti, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni ugovor o zakupu zaključen 27. februara 2002. godine na period od dvije godine, dakle, do 27. februara 2004. godine. S obzirom da je nesporno da je tužitelj 6. marta 2003. godine promijenio bravu na predmetnom poslovnom prostoru i na taj način onemogućio apelante da rade, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelanti imaju pravo na naknadu štete na ime izgubljene dobiti samo za period od 6. marta 2003. do 27. februara 2004. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti, prema redovnom toku stvari, u smislu odredaba člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, mogli ostvariti dobit na godišnjem nivou u iznosu od 5.533,63 KM (prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke), te da je stoga pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantima na ime izgubljene dobiti pripada iznos od 4.155,1600 KM, a ne iznos od 18.482,32 KM. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva apelanata, u dijelu u kojem su tražili naknadu štete na ime vrijednosti inventara, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da je inventar uskladišten u Prnjavoru. S obzirom da te stvari postoje, dakle, nisu uništene, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelanti mogu tražiti povrat predmetnih stvari u smislu odredaba člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te da im stoga ne pripada pravo na naknadu štete. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio razloge drugostepene odluke iz kojih proizilazi da je drugoapelantica pasivno legitimisana u ovom sporu, budući da je potpisala sporazum o izmirenju duga od 15. februara 2003. godine, te da su stoga neosnovani revizioni navodi izneseni u tom pravcu.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da tužitelj u predmetnom postupku nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Takođe, apelanti smatraju da predmetni ugovor o zakupu nije prestao u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o zakupu poslovnih prostorija. Pored toga, apelanti navode da drugostepeni sud uopšte nije razmotrio njihove žalbene navode kojima su osporavali prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen njihov zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Takođe, apelanti navode da su u toku cijelog postupka isticali prigovor nedostaka pasivne legitimacije na strani drugoapelantice, koji prigovor sudovi nisu uvažili.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke nadležnih organa u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu navoda apelanata da drugostepeni sud nije odlučio o njihovoj žalbi protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odbijen njihov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove navode, budući da su apelanti propustili da te navode istaknu u reviziji protiv drugostepene presude, te na taj način pruže mogućnost Vrhovnom sudu da se o tome izjasni (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Što se tiče navoda apelanata koji se tiču pasivne legitimacije drugoapelantice, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim revizionim navodima, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

11. U pogledu navoda apelanata da mi je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članovima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1484/10 (V. A. i L. G.) | Sudska praksa | Aktio