Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1499/10 (Ž.M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1499/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1499/10, rješavajući apelaciju Ž.M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž.M., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 000146 09 Kž od 11. februara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 000146 07 K od 27. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Popova, opština Bijeljina, podnio je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 000146 09 Kž od 11. februara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 000146 07 K od 27. maja 2009. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 000146 07 K od 27. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 000146 09 Kž od 11. februara 2010. godine, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 277 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je iz provedenih materijalnih dokaza koje je detaljno naveo, te iz iskaza saslušanih svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrdio da je apelant počinio navedeno krivično djelo tako što je postupao na način i u periodima detaljno opisanim u tačkama a), b) i c) dispozitiva prvostepene presude, kao vlasnik i odgovorno lice DOO „Aleks petrol“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantovo preduzeće), i u namjeri da izbjegne plaćanje poreza davao lažne podatke o stečenim prihodima tog pravnog lica, kao i o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa poreskih obaveza. Na taj način je apelant, kako je Okružni sud utvrdio, izbjegao plaćanje poreskih obaveza čiji iznos po svakoj od tačaka dispozitiva prvostepene presude prelazi iznos od 50.000,00 KM.

3. Okružni sud je detaljno naveo i obrazložio sve materijalne dokaze (račune, narudžbe, otpremnice i sl.) koje je proveo i cijenio. Takođe, Okružni sud je obrazložio i zašto je prihvatio nalaz vještaka finansijske struke, dopune tog nalaza i pojašnjenja koja je vještak dao na glavnom pretresu, ocijenivši da je taj nalaz „dao jasnu i preglednu sliku ostvarenog prometa, tabelarni prikaz po godinama (iz perioda obuhvaćenog izrekom presude), ostvareni prihod sa firmama [...]“. Takođe, Okružni sud da je naveo da je iz tog nalaza „vidljivo da je inspekcijski nadzor u cilju ispitivanja i određivanja tačne obaveze [apelantovog preduzeća]“ izvršen u periodima obuhvaćenim dispozitivom prvostepene presude, kao i da je izvršena dopunska kontrola o utvrđivanju dodatne poreske obaveze, kao i da su o svim pregledima ovlaštenih lica nadležne Poreske uprave napravljeni zapisnici. Sud je obrazložio da je ovaj nalaz vještaka ocijenio stručnim i u skladu s pravilima struke, a naročito je istakao da je vještak utvrdio „vrijednost robe i usluga koje služe kao osnovica za utvrđivanje poreske obaveze, obračunao je iznos neplaćenog poreza po zakonskoj poreskoj stopi i republičke takse ali bez određivanja subjektivnog elementa bića krivičnog djela“. Takođe, Okružni sud je obrazložio da se iz nalaza vidi „da je iz svih navedenih računa, otpremnica, naloga, analitičkih kartica, specifikacija otpremnica, narudžbenica, izjava, liste prometa, skladišnih kartica, popisa robe (koji se nalaze u spisu kao dokazi) vidljivo koliki je stvarno ostvaren promet“, kao i da je vještak dao nalaz i pojašnjenja „na osnovu pregleda poslovnih knjiga i knjigovodstvenih isprava“.

4. Dalje, Okružni sud je utvrdio i da je apelantu, nakon izvršene dopunske kontrole izdato rješenje 18. septembra 2003. godine za plaćanje utvrđene obaveze, da je apelant protiv ovog rješenja izjavio žalbu, a zatim protiv drugostepenog rješenja vodio i upravni spor u kom je Vrhovni sud, Presudom broj U-1304/03 od 31. oktobra 2007. godine, odbio njegovu tužbu. Međutim, kako je utvrdio Okružni sud iz dopisa Poreske uprave, apelant i njegovo preduzeće nisu uplatili iznos utvrđene poreske obaveze od 5.370.801,47 KM. Okružni sud je takođe obrazložio zašto nije mogao da prihvati kao tačan i objektivan nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kojeg je predložila odbrana, obrazloživši da je ocijenio da je „vještak svoj nalaz uskladio sa odbranom [apelanta]“. Međutim, kako je obrazložio Okružni sud, i taj vještak je utvrdio da apelant „nije izmirio svoje obaveze prema budžetu Republike Srpske“, ali u iznosu manjem od iznosa koji je utvrdio drugi vještak. Stoga je Okružni sud naveo da nije mogao da prihvati apelantovu odbranu da nije počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.

5. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo, između ostalog, da je Okružni sud izvršio ocjenu dokaza na kojima je zasnovao svoju odluku u skladu sa odredbom člana 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te da je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice. Vrhovni sud je također istakao da je i po ocjeni tog suda dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te da je prvostepeni sud o tome dao dovoljna i potpuna obrazloženja.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je prekršeno pravo da mu sudi „nezavisan i nepristrasan sud“ zato što su, kako navodi, sudovi krivičnu osudu zasnovali u najvećem dijelu na nalazu vještaka finansijske struke „a onda sami priznaju da se predmetni nalaz uglavnom temelji na zapisniku o inspekcijskoj kontroli“. Apelant također navodi da je „činjenična i pravna analiza ovog slučaja u nalazu [...] potpuno preuzeta iz pomenutih dokumenata“, te da je nalaz ovog vještaka „personifikacija zapisnika inspekcijskih organa“, a da „akti upravnih organa u pretežnom dijelu, ma kako ih cijenili kao dokaze ne mogu biti odlučujući za osnov za krivičnu osudu“. Također, apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, jer ne sadrže obrazloženja svih bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela“. Naročito, apelant ističe da tokom krivičnog postupka „nije naznačen subjekt ko je oštećen ovim krivičnim djelom, odnosno uopšte nije pozvan predstavnik oštećenog, ako uopšte postoji“, a da je navođenje da je oštećen budžet Republike Srpske „samo proizvoljna teza sudova, koja nije objektivizirana zahtjevom i dokazima predstavnika oštećenog“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Osim toga, u vezi sa navodima koji se tiču pitanja kojim dokazima kojima su sudovi poklonili vjeru, Ustavni sud ističe da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti u to kojim su dokazima strana u postupku redovni sudovi poklonili povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 258/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 25, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 60/05; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi na obje instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se apelant samo paušalno pozvao na standard nezavisnosti i nepristrasnosti suda, koji nije obrazložio niti jednim relevantnim argumentom, osim načinom na koji su sudovi cijenili provedene dokaze. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti navode o tome da sudovi nisu svoje odluke obrazložili na zadovoljavajući način, kako apelant tvrdi, zato što je iz obrazloženja naročito prvostepene presude vidljivo da je sud cijenio sve provedene dokaze i pojedinačno i u međusobnoj vezi i da je nalaz vještaka kojem je sud poklonio vjeru, samo jedan od tih dokaza. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1499/10 (Ž.M.) | Sudska praksa | Aktio