Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1537/10 (E. G.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1537/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1537/10, rješavajući apelaciju Edina Garića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Garića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001363 od 15. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-P-06-000263 od 29. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Garić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 30. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001363 od 15. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-P-06-000263 od 29. juna 2007. godine.
2. Stavom prvim izreke Presude Općinskog suda broj 033-0-P-06-000263 od 29. juna 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja pa je obavezan apelant da prvotužitelju Mustafi Brigiću (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) na ime naknade materijalne štete usljed oštećenja vozila isplati iznos od 2.991,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. juna 2007. godine pa do isplate, te je apelant obavezan da na ime naknade nematerijalne štete za fizičke bolove i pretrpljeni strah isplati prvotužitelju, drugotužiteljici Safeti Brigić (u daljnjem: tekstu: drugotužiteljica) ukupno i trećetužiteljici Almiri Brigić (u daljnjem tekstu: trećetužiteljica) iznose pobliže označene u izreci presude, a sve sa zakonskom zateznom kamatom od 8. maja 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.280,63 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da su prvotužitelj, kao vozač putničkog motornog vozila marke „golf-3“, drugotužiteljica kao suvozač i trećetužiteljica kao putnik zadobili lake tjelesne povrede u saobraćajnoj nesreći koja se desila 2. septembra 2005. godine oko 15.10 sati, na regionalnom putu Banovići-Lukavac, u mjestu Podgorje. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke od 23. aprila 2007. godine, Općinski sud je utvrdio da je elementarni uzrok nesreće okolnost što apelant, kao vozač traktora sa prikolicom, nije blagovremeno najavio radnju lijevog skretanja i što se prethodno nije uvjerio da tu radnju može izvšiti na bezbjedan način. Navedenim propustima apelant je ušao u putanju kretanja prvotužitelja-vozača putničkog motornog vozila „golf“ koji se već nalazio u fazi preticanja i samim tim izazvao intenzivno kočenje vozača „golfa“ ugrožavajući bezbjednost, stabilnost i upravljivost njegovog kretanja u započetoj fazi preticanja. Kod ovakvog činjeničnog stanja Općinski sud je ocijenio da apelantov doprinos nastanku štetnog događaja iznosi 70%. S druge strane, Općinski sud je ocijenio da doprinos tužitelja nastanku štenog događaja iznosi 30%. Njihov doprinos sastoji se u činjenici da je prvotužitelj-vozač putničkog motornog vozila „golf“ radnju preticanja vršio prekoračenjem ograničene brzine kretanja vozila na dionici gdje se nezgoda desila za oko 20 km/h (60 km/h), kao i u činjenici zaustavljanja bez blokiranih točkova vozila. Visinu naknade materijalne štete Općinski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Zijada Bosankića, a visinu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i strah Općinski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, dr. Zdenka Cihlarža.
4. Općinski sud je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelanta. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz saobraćajne dozvole i zapisnika o uviđaju PU Živinice proizlazi da je predmetni traktor registrovan 22. aprila 1992. godine kod SJB Lukavac, te da mu je to posljednja registracija. Općinski sud je dalje naveo da je apelant tvrdio da je predmetni traktor poljoprivredna mašina i da se registruje samo jednom, prvi put poslije kupovine od proizvođača, te da se radi o neregistrovanom vozilu za koje, prema čl. 8. i 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalih odredbi o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ broj 24/05, u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), pa da je tužbu trebalo usmjeriti prema Birou osiguranja. Međutim, apelant nije ničim dokazao da je postojala obaveza registracije traktora, a to znači i obaveza osiguranja, u kojem slučaju bi postojala obaveza naknade štete od osiguravajućeg društva, odnosno Zaštitnog fonda za neregistrovano vozilo, a što je bio dužan (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku).
5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001363 od 15. februara 2010. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i Presuda Općinskog suda broj 033-0-P-06-000263 od 29. juna 2007. godine djelimično preinačena u dosuđujućem dijelu na način da su ukupno dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete tužiteljima sniženi, odnosno dosuđeni iznosi naknade za pretrpljeni strah su sniženi na način bliže opisan u dispozitivu presude.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da parnični sud nije vezan pravosnažnom odlukom suda za prekršaje, jer to ne proizlazi iz odredbe člana 12. Zakona o parničnom postupku, niti iz bilo koje druge njegove odredbe, pa je irelevantno apelantovo pozivanje u žalbi na Rješenje Općinskog suda broj P-I-1618705-B od 28. juna 2007. godine kojim je utvrđeno da je nepropisna i neprilagođena brzina prvotužitelja glavni uzrok saobraćajne nezgode.
7. Kantonalni sud je dalje istakao da su bez uticaja na drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari žalbeni navodi da su tužitelji tužbu trebali usmjeriti prema Birou osiguranja, kako je to propisano čl. 8. i 16. Zakona o osiguranju, kao i da su tužitelji bili dužni pribaviti polisu osiguranja iz koje bi se vidjelo kod koje osiguravajuće kuće je bio osiguran traktor prilikom prve registracije, te tužbu usmjeriti prema tom osiguravajućem društvu. Kantonalni sud, s tim u vezi, istakao je da se u konkretnom slučaju apelantova odgovornost zasniva na principu objektivne odgovornosti (čl. 173. i
174. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), jer je apelant vlasnik traktora sa prikolicom koji se smatra opasnom stvari. Dalje je istaknuto da, prema odredbi člana 173. ZOO, šteta nastala u vezi sa opasnom stvari smatra se da potiče od te stvari, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete, dok, prema odredbi člana 174. ZOO, za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. Kako nije sporno da je apelant imalac traktora sa prikolicom, to apelant odgovara za štetne posljedice po principu objektivne odgovornosti, bez obzira na svoju krivicu. Dalje, prema odredbi člana 177. stav 1. ZOO, imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se djejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći, ni otkloniti. U konkretnom slučaju apelant je dokazao da su tužitelji doprinijeli da šteta nastane u omjeru 30% (član 192. ZOO). Prema tome, u predmetnoj pravnoj stvari se ne radi o zahtjevu za naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja, odnosno prava na osiguranje, u kojem slučaju bi jedino bilo relevantno raspraviti okolnosti da li je sporni traktor bio namijenjen za vršenje javnog prevoza i za druge radove van poljoprivrede ili za korištenje u poljoprivredne svrhe, te s tim u vezi raspraviti da li za predmetni traktor postoji obaveza registracije najmanje jednom u 12 mjeseci i da li se mora zaključiti ugovor o osiguranju, a sve u smislu relevantnih odredbi Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je bespredmetno apelantovo polemisanje u žalbi o tome da tokom prvostepenog postupka nije utvrđena namjena predmetnog traktora, a da je to odlučna činjenica za donošenje pravilne i zakonite odluke.
8. S druge strane, Kantonalni sud je smatrao da apelant osnovano osporava visinu dosuđene naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah kojeg su tužitelji pretrpjeli u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Kantonalni sud je ocijenio da su tačni žalbeni navodi da se prvostepeni sud prilikom dosuđivanja naknade za ovaj vid nematerijalne štete nije rukovodio kriterijima određenim na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Imajući u vidu karakter povreda koje su tužitelji zadobili u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi (lake tjelesne povrede), te intenzitet i dužinu trajanja straha koji su zbog toga trpjeli i o čemu se izjasnio vještak sudske medicine, dr. Zdenko Cihlarž u svom nalazu i mišljenju, Kantonalni sud je, rukovodeći se kriterijima iz člana 200. ZOO i važećim kriterijima sudske prakse (Orijentacioni kriteriji iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, usvojeni na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. februara 2006. godine) našao da pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah za tužitelje čine iznosi navedeni u izreci drugostepene presude.
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, u konkretnom slučaju ZOO i Zakona o osiguranju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić