Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/10 („DRVOMAP“ DOO Bijeljina i D. L. iz Međaša)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1538/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1538/10, rješavajući apelaciju „Drvomapa“ d.o.o. Bijeljina i Dragoljuba Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Drvomapa“ d.o.o. Bijeljina i Dragoljuba Lazića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 999 od 16. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pž-07-000 048 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj Ps-173/05 od 12. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Drvomap“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Dragoljub Lazić iz Međaša (u daljnjem tekstu: drugoapelant) podnijeli su 28. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 999 od 16. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-07-000 048 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-173/05 od 12. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-173/05 od 12. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Pž-07-000 048 od 26. maja 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena „Nova banka“ a.d. Bijeljina, Filijala Bijeljina, (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im na ime izgubljene dobiti isplati 651.415,00 KM uz povećanje od 10% godišnje do potraživanja kamate od banke sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. U pogledu troškova postupka je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je prvoapelant 17. aprila 2000. godine podnio zahtjev za odobrenje kratkoročnog kredita tuženoj u iznosu od 100.000,00 KM sa rokom otplate 12 mjeseci, da je tužena Odlukom broj 222/00 od 18. aprila 2000. godine o odobrenju kratkoročnog kredita prvoapelantu odobrila kratkoročni kredit u iznosu od 100.000,00 KM sa rokom dospijeća tri mjeseca, kamatnom stopom od 1,8 % mjesečno i jednokratnim vraćanjem na dan dospijeća, da je na osnovu te odluke o odobrenju kratkoročnog kredita zaključen Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 222/00 od 18. aprila 2000. godine između prvoapelanta i tužene, a kojim ugovorom se tužena obavezala isplatiti prvoapelantu 100.000,00 KM na ime kredita sa rokom dospijeća za tri mjeseca i kamatnom stopom od 1,8 % mjesečno, da je po osnovu ovog ugovora kredit bio obezbijeđen akceptnim nalogom i založnim pravom na imovini drugoapelanta, da je prvoapelantu po osnovu ovog ugovora isplaćeno 5.000,00 KM 19. aprila 2000. godine i 25.000,00 KM 4. maja 2004. godine, tj. ukupno 30.000,00 KM, da je prvoapelant podneskom od 7. jula 2000. godine podnio tuženoj zahtjev za produženje roka otplate kratkoročnog kredita po Ugovoru broj 222/00 na iznos od 30.000,00 KM sa rokom dospijeća 31. decembra 2000. godine, da je tužena 11. jula donijela odluku o produženju roka otplate kratkoročnog kredita prvoapelantu u iznosu od 30.000,00 KM sa rokom dospijeća 31. decembra 2000. godine i kamatnom stopom 1,8% mjesečno, da je na osnovu te odluke između prvoapelanta i tuženog zaključen aneks Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 0100200222/00/1 od 11. jula 2000. godine kojim aneksom ugovora je dogovoreno da se u Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 222/00 od 18. aprila 2000. godine na iznos od 30.000,00 KM produžava rok otplate kredita tako da kredit dospijeva na naplatu 31. decembra 2000. godine sa kamatnom stopom 1,8 % mjesečno, da prvoapelant nije isplatio ovaj iznos do 31. decembra 2000. godine, već se ponovo obratio tuženoj za produženje roka, koja je 18. decembra donijela odluku o produženju roka otplate ovog kredita, tako da kredit dospijeva na naplatu 31. marta 2001. godine sa kamatnom stopom 1,8% mjesečno, da je tužena nezavisno od prethodno dogovorenog, u januaru isplatila dva puta po 10.000,00 KM, tj. ukupno 20.000,00 KM, da se prvoapelant 8. maja 2001. godine obratio tuženoj za odobrenje kratkoročnog kredita u iznosu od 100.000,00 KM, da prvoapelant nije vratio novčana sredstva po osnovu navedenog ugovora o kratkoročnom kreditu do ugovorenog roka iz kog razloga se tužena naplatila iz založene imovine drugoapelanta, da je prvoapelant kao prodavac, sa preduzećem „Askom“ iz Ljubljane kao kupcem, zaključio ugovor o poslovnoj saradnji na neograničeno vrijeme, da je aneksom ugovora između njih sklopljenim 10. marta 2000. godine dogovoreno da prvoapelant isporuči „Askomu“ 41,10 msmreka elemenata, da prema nalazu i mišljenju vještaka Drage Cicanovića od 2. novembra 2006. godine apelanti bi imali izgubljenu dobit od 602.040,00 KM za period od pet godina pod pretpostavkom da je prvoapelant u toku jedne poslovne godine kupcu „Askomu“ isporučio 44 šlepera rezane građe.
4. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da zahtjev drugoapelanta nije osnovan, jer između njega i tuženog nema materijalnopravnog odnosa, a da zahtjev prvoapelanta nije osnovan, jer on ne može potraživati naknadu štete u vidu izgubljene dobiti zbog neizvršenja ugovorene obaveze kod činjenice da je pristao da mu se umjesto 100.000,00 KM isplati 30.000,00 KM i to u dva navrata, pa je pozivajući se na odredbu člana 163. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/04, u daljnjem tekstu: ZOO) sudio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata.
5. Okružni sud je u svojoj presudi u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak Osnovnog suda.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 999 od 16. februara 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Pž-07-000 048 od 26. maja 2008. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbama člana 1065. ZOO propisano da ugovorom o kreditu se banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik kredita se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dalje je istaknuto da je odredbom člana 1066. ZOO propisano da ugovor o kreditu mora biti zaključen u pisanoj formi (stav 1), te da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos, kao i uslovi davanja, korištenje i vraćanje kredita (stav 2). Zatim je istaknuto da je odredbama člana 348. st. 1. i 2. ZOO propisano da obaveze prestaju ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom i ako nova obaveza ima različit predmet ili različit pravni osnov (stav 1). Sporazum povjerioca i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu, ili o načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamati, ugovorenoj kazni i obezbjeđenju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, kao i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu, ne smatraju se prenovom (stav 2). Kod činjenica da prvoapelant nije zahtijevao ispunjenje Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 222/00 od 18. aprila 2000. godine na iznos od 100.000,00 KM, već da se, prihvatajući isplatu iznosa od 5.000,00 KM 19. aprila 2000. godine i 25.000,00 KM 4. maja 2000. godine, saglasio da mu se umjesto iznosa od 100.000,00 KM isplati 30.000,00 KM. da su prvovoapelant i tuženi nakon toga (a povodom zahtjeva prvoapelanta za produženje roka otplate iznosa kredita od 30.000,00 KM) zaključili aneks ugovora o kratkoročnom kreditu od 11. jula 2000. godine, a nakon toga i aneks ugovora o kratkoročnom kreditu od 18. decembra 2000. godine kojim je dogovoreno da se u ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 222/00 od 18. aprila 2000. godine na iznos od 30.000,00 produžava rok otplate kredita tako da kredit dospijeva 31. decembra 2000. godine, odnosno da kredit nakon ponovnog produženja dospijeva 31. marta 2001. godine sa kamatnom stopom od 1,8 % mjesečno, Vrhovni sud je našao da su se na navedeni način prvoapelant i tuženi saglasili da postojeću obavezu zamijene novom koja ima različit predmet ugovora, čime je prestala obaveza tužene po osnovu Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 222/00 od 18. aprila 2000. godine. Kako je tužena izvršila novu obavezu umjesto postojeće, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan zahtjev prvoapelanta da mu tužena po osnovu neispunjenja ugovorene obaveze isplati naknadu štete, tim prije što prvoapelant nije ni dokazao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti.
8. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da je tužena povrijedila odredbe člana 17. ZOO kada prvoapelantu nije isplatila novčana sredstva od 100.000,00 KM po osnovu Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 222/00 od 18. aprila 2000. godine. Takođe, kod činjenice da drugoapelant nije bio u ugovornom odnosu sa tuženom, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan i njegov zahtjev da mu tužena naknadi štetu zbog neizvršenja ugovorene obaveze.
9. Apelanti smatra ju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, u konkretnom slučaju odredbe čl. 17, 154, 187, 163, 1065, 1066 ZOO, odnosno svih odredbi koje se odnose na naknadu štete.
10. Apelanti, takođe, ističu da su sudovi bili pristrasni prilikom ocjene dokaza u postupku, navodeći da sudovi imaju poseban odnos i tretman prema bankama kao bivšim društvenim i državnim firmama tretirajući ih kao povlaštena lica u pravnom saobraćaju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelanata da su redovni sudovi bili pristrasni u njihovom slučaju jer banke imaju povlašten položaj preed sudovima, Ustavni sud podsjeća da se neprisrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi, Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44, ECHR 2000-XII). Imajući u vidu da apelanti svoje navode o pristrasnosti redovnih sudova nisu ničim obrazložili osim što se žale na na način kako su sudovi ocijenili dokaze u postupku, te s tim u vezi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanata o nepristrasnosti suda paušalni i ničim potkrijepeljeni te su oni očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić