Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1668/10 (EUROHERC OSIGURANJE d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1668/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1668/10, rješavajući apelaciju EUROHERC OSIGURANJE d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija EUROHERC OSIGURANJE d.d. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 Ps 900255 08 Rev od 16. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 Ps 900255 08 Pz od 15. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 Ps 900255 06 Ps od 16. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. EUROHERC OSIGURANJE d.d. Sarajevo (u toku predmetnog postupka kao sjedište društva naveden Mostar, u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Davor Martinović, advokat iz Mostara, podnio je 7. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 58 0 Ps 900255 08 Rev od 16. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 Ps 900255 08 Pz od 15. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 58 Ps 900255 06 Ps od 16. novembra 2007. godine. Apelantov zastupnik je 21. maja 2013. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dodatne informacije i dokumentaciju.
2. Presudom Općinskog suda, broj 07 58 Ps 900255 06 Ps od 16. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine - Ministarstvo odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime zaključenih i izdanih polica za osiguranje isplati iznos od 288.654,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, bliže precizirano u izreci presude, te obavezan apelant da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos preciziran u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva utvrđivao na temelju pismene dokumentacije spisa kao materijalnih dokaza, na osnovu zapisnika o usaglašavanju potraživanja i obaveza po zaključenim policama za osiguranje apelanta od 16. juna 1997. godine, računa apelanta sa specifikacijama polica, te na temelju nalaza vještaka finansijske struke, posebno cijeneći prethodno navedeni zapisnik i zapisnik o usaglašavanju od 26. augusta 1996. godine. Dalje je navedeno da u spisu nisu postojale police osiguranja niti su predlagane kao dokaz tokom cijelog postupka. Cijeneći naprijed navedene dokaze, zapisnike o usaglašavanju potraživanja i obaveza po zaključenim policama za osiguranje i štetama, Općinski sud je ocijenio isto nevaljanom dokumentacijom iz razloga što je smatrao da Ministarstvo obrane HR HB nije pravna osoba koja je mogla sačinjavati, te prihvatati obaveze i priznavati dug po usaglašenim potraživanjima i obavezama sa „Euroherc osiguranje“ d.d Ljubuški. Nadalje, Općinski sud je zaključio da je zapisnik o usaglašavanju sačinjen od strane neovlaštene osobe i potpisan od neovlaštenih osoba. Na temelju provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da ni tuženi ni apelant nisu nikad u svojim knjigovodstvenim evidencijama i finansijskoj dokumentaciji sproveli kao knjigovodstvenu ispravu predmetne zapisnike od 26. augusta 1996. godine i 16. juna 1997. godine. Stoga je, po mišljenju Općinskog suda, bilo neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 387. stav 2. (priznanje duga) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) radi osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, zaključeno je da između apelanta i tuženog nije ni postojao poslovni odnos temeljem zaključenih polica o osiguranju i to AO osiguranju, jer navedeno apelant nije dokazao. Istaknuto je da je na apelantu bio teret dokazivanja da je zaključio ugovore o osiguranju i to AO osiguranje u osmom, devetom, desetom, jedanaestom i dvanaestom mjesecu 1996. godine, kao i početkom 1997. godine. Istaknuto je da apelant nije dokazao niti da mu je tuženi priznao dug u utuženom iznosu 16. juna 1997. godine potpisom predmetnog zapisnika, koja je navodno tuženi evidentirao u svojim poslovnim knjigama, a tuženi navodno priznati dug i obavezu nije prenio ni kao unutrašnje obaveze, u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirivanja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je donio odluku kao u izreci presude, na temelju odredbi člana 176., a u vezi čl. 126. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer apelant nije dokazao da je njegov tužbeni zahtjev utemeljen.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 58 0 Ps 900255 08 Pz od 15. maja 2008. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je iz apelantove žalbe proizilazilo da je apelant u prvom redu insistirao na činjenici da su vještaci izričito izjavili da je zapisnik o usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza formalno i suštinski ispravan i da predstavlja urednu računovodstvenu ispravu, zbog čega je jedan od vještaka, kao i apelant, smatrao da nije bilo potrebe upuštati se u pregled i analizu isprava koje su prethodile i na temelju kojih je sačinjen zapisnik. S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da će sud angažovati vještaka u smislu odredbe člana 147. ZPP-a kada je, radi utvrđenja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno njegovo stručno znanje sa kojim sud ne raspolaže. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, navedena zakonska odredba niti bilo koja druga zakonska odredba ne daje ovlaštenje vještacima da sude, odnosno da odlučuju o tome ima li ili nema potrebe upuštati se u pregled i analizu isprava, u konkretnom slučaju, isprava koje su prethodile i na temelju kojih je sačinjen zapisnik. Odluku o tome je mogao donijeti jedino sud, kako je to Općinski sud pravilno uradio. Stoga je i Kantonalni sud ocijenio da se u konkretnoj pravnoj stvari trebalo upustiti „u pregled i analizu isprava“ koje su prethodile zapisniku o usaglašavanju potraživanja i obaveza od 26. augusta 1996. godine. Istaknuto je da je tuženi tokom čitavog postupka insistirao da mu apelant prezentira svu dokumentaciju koja je prethodila zapisniku o usaglašavanju, tj. police i ugovore, opravdano iskazujući sumnju da su ugovori zaključeni i ukazujući na čitav niz nelogičnosti u apelantovom zahtjevu. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dostavio navedenu dokumentaciju, smatrajući da je dovoljan dokaz iskaz svjedoka – savjetnika Ministarstva odbrane, Finansijske uprave Ured Grude za finansije. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se postavlja pitanje, čak da je potpis stavio i njegov nadređeni u Grudama, koliko su oni bili ovlašteni da potpisuju zapisnike o sravnjenju za druge urede. Istaknuto je da su se dileme mogle otkloniti da je apelant prezentirao traženu dokumentaciju zbog čega je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud, na osnovu (ne)prezentiranih dokaza, pravilno utvrdio da apelant nije dokazao svoje potraživanje.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 58 0 Ps 900255 08 Rev od 16. marta 2010. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, te odbijen apelant sa zahtjevom za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dalje je navedeno da je apelant neosnovano prigovarao pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da su nižestepene presude u suprotnosti sa dokazima provedenim u toku postupka - nalazom vještaka finansijske struke prema kojem su zapisnici o usaglašavanju potraživanja i obaveza predstavljali valjan dokument za knjiženje, te da je zbog navedenog tužbenom zahtjevu trebalo udovoljiti u cijelosti. Vrhovni sud je ocijenio da se apelant neosnovano u reviziji pozivao na član 387. stav 2. ZOO, ističući da je potpisivanjem zapisnika tuženi priznao dug apelantu. Imajući u vidu da prema utvrđenom činjeničnom stanju, parnične stranke u svojoj knjigovodstvenoj dokumentaciji nisu evidentirale dug prema zapisnicima o usaglašavanju potraživanja i obaveza (od 26. augusta 1996. i 16. juna 1997. godine), da predmetne zapisnike od strane tuženog nije potpisala ovlaštena osoba, niti je tuženi u kasnije preuzetom dugovanju od strane Federalnog ministarstva odbrane prenio sporna potraživanja kao unutrašnju obavezu Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, i po ocjeni Vrhovnog suda, dokumentacija koja je prethodila sačinjavanju predmetnih zapisnika, nije davala osnova za zaključak da je između parničnih stranaka postojao poslovni odnos, a niti da je stavljanjem potpisa na zapisnik od 16. juna 1997. godine tuženi priznao dug apelantu. Pri tome je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno ustanovili da apelant nije dokazao (član 126. ZPP) da je sa tuženim zaključio ugovore - AO osiguranje za period od augusta do decembra 1996. godine i početkom 1997. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelantova tvrdnja da je po nalogu suda tuženom putem pošte dostavio cjelokupnu dokumentaciju nije uticala na drugačije rješenje ove pravne stvari.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da je na ročištu od 16. decembra 2002. godine njegov punomoćnik za spis predao cjelokupnu dokumentaciju u vezi predmetnog spora, odnosno, račune i police osiguranja, te je sud zbog obimnosti dokumentacije, naložio apelantu da tuženom dostavi cjelokupnu dokumentaciju, što je apelantov punomoćnik i učinio, te je o tome obavijestio sud podneskom od 4. februara 2003. godine. Stoga je prema mišljenju apelanta, neshvatljivo da su redovni sudovi, unatoč svim provedenim dokazima, zaključili da apelant tokom postupka nije dostavio dokumentaciju tuženom. Nadalje, apelant smatra da je predmetnim zapisnikom o usaglašavanju potraživanja i obaveza tuženi priznao postojanje računa i postojanje obaveze prema apelantu. Ističe da je Ministarstvo obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne jedna od komponenti današnje Federacije Bosne i Hercegovine, te stoga je isti mogao sačinjavati, prihvaćati obaveze i priznavati dug po usaglašenim potraživanjima i obavezama sa apelantom. Apelant tvrdi da su sudovi dobili instrukcije da kada odlučuju o tužbama protiv Federacije Bosne i Hercegovine ne prihvataju dokaze koje ukazuju na postojanje dugova iste, iz razloga što se nalazi u finansijskim teškoćama i sudovi izbjegavaju donositi presude kojim se Federacija Bosne i Hercegovine obavezuje na ispunjenje svojih obaveza.
7. Općinski sud je u izjašnjenju na apelantove navode od 6. juna 2013. godine naveo da, nakon uvida u spis i cjelokupnu dokumentaciju, smatra da apelant na ročištu od 16. decembra 2002. godine, kao ni na pripremnom ročištu od 21. maja 2007. godine, ovom sudu nije predao police osiguranja kao dokazne isprave u ovoj pravnoj stvari. Apelant je samo predao dokumentaciju, materijalne dokaze predložene, predate i prihvaćene procesnim rješenjem Općinskog suda na pripremnom ročištu od 21. maja 2007. godine, koji zapisnik je potpisao apelantov punomoćnik.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Nadalje Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Nadalje, apelant navodi da je u toku 2002., odnosno, 2003. godine za spis predmeta sudu predao cjelokupnu dokumentaciju odnosno, račune i police osiguranja u vezi predmetnog spora, te je zatim po nalogu suda, isto dostavio tuženom. Međutim, Ustavni sud zapaža da, prema obrazloženju presude Općinskog suda i navoda Općinskog suda u izjašnjenju, apelant nije predlagao police osiguranja kao dokaz na pripremnom ročištu održanom 21. maja 2007. godine nakon stupanja na snagu novog ZPP. Prema relevantnim odredbama novog ZPP, parnične stranke su dužne najkasnije na pripremnom ročištu, između ostalog, predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Kako apelant tvrdi da je spornu dokumentaciju predao na ročištu od 16. decembra 2002. godine, dakle, prije održavanja pripremnog ročišta, i istu nije predlagao niti donosio na pripremno ročište, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, i nisu imali drugu mogućnost nego postupati po dokazima koji su predloženi na pripremnom ročištu. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić