Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1722/10 (R. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1722/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-1722/10, rješavajući apelaciju Ruže Mirović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Mirović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 Rev 08 001252 od 9. septembra 2010.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ruža Mirović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, a koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 12. maja 2010. godine 25. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070 0 Rev 08 001252 od 9. septembra 2010. godine.
2. Općinski sud u Tuzli je presudom broj P 825/96 od 11. aprila 2005. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na „Uniju veterana“ Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) obavezujući ga da apelantici na ime nestale opreme, namještaja i razne literature nadoknadi označeni novčani iznos uz zakonske zatezne kamate, kao i da apelantici na ime neosnovanog obogaćenja – zbog bespravnog korištenja poslovnog prostora na označenoj adresi, u vremenu od 22. avgusta 1994. godine do 5. decembra 1997. godine isplati označeni novčani iznos uz zakonsku zateznu kamatu. Najzad, apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti u odnosu na opštinu Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi).
3. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je poslovni prostor, vlasništvo apelantice, bio opremljen namještajem i sredstvima za rad, te stručnom literaturom, pa je na temelju nalaza i mišljenja vještak finansijske struke koji je prihvaćen kao objektivan i tačan utvrđena vrijednost koju na ime naknade štete prvotuženi treba ispaltiti tužiteljici. Nadalje, osnovanim je ocijenjen i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu za korištenje poslovnog prostora u vremenu od 22. avgusta 1994. godine do 5. decembra 1997. godine. U vezi s tim je ukazano da iz Naredbe o mobilizaciji poslovnog prostora Opštinskog sekretarijata za odbranu proizilazi d aje apelanticin poslovni prostor izuzet za privremenu upotrebu, da je izuzimanje izvršio Sekretarijata za stambeno-komunalne poslove koji je prvotuženom 22. avgusta 1994. godine predao u posjed apelanticin poslovni prostor koji je ovaj i koristio do 5. decembra 1997. godine kada su apelantici predati ključevi. Na temelju provedenih dokaza utvrđen je iznos zakupnine po m za poslovni prostor u relevantnom periodu, te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđen i iznos koji prvotuženi treba da plati na ime korištenja poslovnog prostora. Najzad, apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen je u cjelini kao neosnovan jer je utvrđeno da je Naredbu za izuzimanje poslovnog prostora izdao Sekretarijat za narodnu odbranu kao organ Ministarstva odbrane, a ne organ drugotuženog.
4. Kantonalni sud je presudom broj Gž 857/05 od 12. juna 2008. godine odbio kao neosnovanu žalbu drugotuženog, a apelanticinu i žalbu prvotuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantici solidarno isplate na ime naknade štete za nestalu opremu, namještaj i literaturu označeni novčani iznos, kao i da joj na ime bespravnog korištenja poslovnog prostora isplate označeni novčani iznos, a sve sa zakonskim zateznim kamatama.
5. U obrazloženju presude je ukazano da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da ne postoji odgovornost dugotuženog. S tim u vezi je ukazano da iz provedenih dokaza proizlazi da u konkretnoj pravnoj stvari postoji solidarna odgovornost prvotuženog i drugotuženog (član 206. i
414. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Po ocijeni Kantonalnog sud odgovornost drugotužene zasniva se na nepravilnostima i nezakonitostima u radu njenih organa (član 172. stav 1. ZOO). S tim u vezi je ukazano da je Opštinski sekretarijat za stambeno-komunalne poslove na osnovu Naredbe a po aktu od 16. avgusta 1994. godine predmetni prostor predao na korištenje prvotuženom 22. avgusta 1994. godine, da je isti organ rješenjima-dopisima od 26. septembra 1995. godine i 24. januara 1996. godine vodio postupak po apelanticinom zahtjevu od 27. septembra 1994. godine za iseljenje korisnika poslovnog prostora tj. prvotuženog, sve do 5. decembra 1997. godine. Nadalje, ukazano je da postoji subjektivna odgovornost drugotuženog zbog propusta u radu njenih organa, tj. navedene službe (član 172. stav 1. ZOO), a u vezi sa članom 308. Zakona o državnoj upravi. U vezi s tim je ukazano da nema zapisnika o popisu pokretnih stvari u prostoru, zatečenom stanju, zatim ovaj organ nije postupio po zahtjevu tužiteljice da provede propisani brz i efikasna postupak za stavljanje apelantici na raspolaganje poslovnog prostora. Slijedom navedenog zaključeno je da je drugotuženi omogućio prvotuženom da bespravno koristi poslovni prostor (upotrebu tuđe stvari) uslijed čega je došlo do oštećenja u poslovnom prostoru i neosnovanog obogaćenja, pa je drugotuženi solidarno odgovoran za nastalu štetu sa prvotuženim. Najzad, ukazano je da se odgovornost drugotuženog za naknadu štete zasniva i na članu 52a. stav 3. Uredbe odnosno Zakona o odbrani („Službeni list RBiH“ broj 11/93).
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001252 od 9. februara 2010. godine reviziju drugotuženog djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o naknadi na ime bespravnog korištenja poslovnog prostora za period od 22. avgusta 1994. godine do 5. decembra 1997. godine, te odluke o troškovima prvostepenog i žalbenog postupka na način da je apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog za isplatu iznosa od 7.414,80 KM odbijen a apelantica je obavezana da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.479,50 KM.
7. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantica u tužbi od 11. oktobra 1999. godine kao i tokom raspravljanja kao pravni osnov obaveze drugotuženog da joj solidarno sa prvotuženim isplati naknadu za korištenje njenog poslovnog prostora navela član 219. ZOO. S tim u vezi je ukazano da je članom 219. ZOO regulisano da, kad neko tuđu stvar upotrebljava u svoju korist, imalac stvari ima pravo zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu iste, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od upotrebe. Nadalje, ukazano je da se ovakav zahtjev može istaći kako prema onom ko je stvar koristio i tokom korištenja prouzrokovao štetu, tako i prema onome ko, po opštim propisima o odgovornosti za štetu solidarno odgovara zajedno sa korisnikom stvari, a što su i okolnosti konkretnog slučaja. Međutim, zahtjev za naknadu po osnovu člana 219. ZOO može se istaći samo prema onom ko je stvar koristio u svoju korist. U konkretnom slučaju drugotuženi u spornom periodu nije bio korisnik apelanticinog poslovnog prostora, nije ga upotrebio u svoju korist, pa zbog toga ne može biti odgovorna na osnovu člana 219. ZOO da apelantici isplati naknadu u visini zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu gdje se poslovni prostor nalazi. Također, ukazano je i da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva ali da apelantica tokom postupka svoj zahtjev za isplatu iznosa od 7.414,80 KM u odnosu na drugotuženog nije činjenično potkrijepila na način koji bi omogućio njegovo usvajanje na osnovu člana 189. st. 1. i 3., a u vezi sa članom 154. stav 1. ZOO (naknada štete na ime izmakle koristi). S tim u vezi, ukazano je da apelantica u toku postupka nije ni tvrdila da je imala mogućnost u spornom periodu izdati poslovni prostor u zakup i da je po tom osnovu mogla ostvariti označeni iznos novčane koristi. Najzad, ukazano je da obaveza drugotuženog za plaćanje naknade za korištenje poslovnog prostora u spornom periodu ne može postojati ni na osnovu Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i sredstava u oružane snage jer naknadu za korištenje privremeno oduzetih sredstava za potrebe drugih pravnih lica, kao što je i konkretni slučaj, duguju ta pravna lica (član 82. st. 1. i 2. alineja 4. Uredbe).
8. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog sud povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po apelanticinom mišljenju odgovornost drugotužene zasniva se na nepravilnom i nezakonitom radu organa drugotužene, koji je poslovni prostor po Naredbi Odsjeka za odbranu predao prvotuženom na korištenje a zatim, s obzirom na način vođenja i dužinu trajanja postupka iseljenja u smislu člana 172. stav 1. ZOO uzrokovao da se prvotuženi u poslovnom prostoru zadrži toliko dugo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na imovinu koji se u suštini svode na tvrdnju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić