Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1771/10 (D. V.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Pristup sudu
- Povrat u prijašnje stanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1771/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1771/10, rješavajući apelaciju Dalibora Vučanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalibora Vučanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-
Pžp-10-000 098 od 19. februara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 073-0-Pr-08-001 066 od 3. novembra i 26. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dalibor Vučanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-10-000 098 od 19. februara 2010. godine, rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 073-0-Pr-08-001 066 od 3. novembra 2009. godine i 073-0-Pr-08-001 066 od 26. oktobra 2009. godine.
2. Prekršajni postupak protiv apelanta pokrenut je po prekršajnom nalogu Republičke uprave za inspekcijske poslove - Odjeljenje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) zbog prekršaja iz člana 21. stav 2. Zakona o šumama („Službeni glasnik RS“ broj 75/08). Osnovni sud je na osnovu odredbe iz člana 44. Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ br. 34/06 i 1/09; u daljnjem tekstu: ZOP) donio Rješenje broj 073 0 Pr 08 001066 od 26. oktobra 2009. godine prema kojem je prekršajni nalog izdat apelantu zbog prekršaja iz člana 21. stav 2. Zakona o šumama postao konačan i izvršan sa danom kada je trebalo da se održi usmeni pretres 26. oktobra 2009. godine iz razloga što je apelant propustio da se pojavi na usmenom pretresu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Republička uprava aktom od 16. decembra 2008. godine izdala prekršajni nalog protiv apelanta zbog prekršaja iz dispozitiva rješenja, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu 1.000,00 KM. Apelant je, zatim, Osnovnom sudu podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu iz kog razloga je usmeni pretres zakazan za 26. oktobar 2009. godine. Na pretres je pristupio predstavnik ovlaštenog organa a apelant nije, niti je svoj izostanak opravdao iako je poziv uredno primio, zbog čega je sud, shodno odredbi člana 46. stav 1. ZOP-a, utvrdio da je prekršajni nalog postao konačan i izvršan.
3. Apelant je zatim podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje.
4. Osnovni sud je Rješenjem broj 073-0-Pr-08-001 066 od 3. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje i potvrdio prekršajni nalog Republičke uprave od 16. decembra 2008. godine koji je postao konačan i izvršan 26. oktobra 2009. godine. U obrazloženju stoji da je apelant podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje jer, navodno, nije uredno primio poziv za usmeni pretres pa samim tim nije znao za datum održavanja pretresa pred sudom. U prijedlogu je naveo da je poziv za usmeni pretres primio njegov otac, što je u suprotnosti sa odredbom člana 82. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS u vezi sa odredbom člana 8. stav 2. ZOP-a. Osnovni sud je ocijenio da su apelantovi navodi neosnovani jer se uručenje pismena u prekršajnom postupku vrši u skladu sa odredbom člana 2. stav 1. tačka „h“ ZOP-a a to dalje znači da se razlikuje od dostave poziva u krivičnom postupku. Navedena odredba glasi: „Uručenje pismena poštom je uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koje je evidentirano u Registru prebivališta i boravišta koji vodi Glavni centar za obradu podataka u Bosni i Hercegovini, ili na registrovanu adresu sjedišta pravnog lica.“ U konkretnom slučaju, apelantu je dostava poziva izvršena na prijavljenu adresu prebivališta, čime je sud dostavu poziva uručio lično.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-10-000 098 od 19. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepeno rješenje od 3. novembra 2009. godine je potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi ukazao na bitne povrede prekršajnog postupka jer mu je pogrešnom primjenom zakonskih odredaba o dostavljanju poziva za usmeni pretres povrijeđeno temeljno pravo na odbranu. S tim u vezi, Okružni sud je ocijenio da su žalbeni prigovori neosnovani, jer ZOP ne propisuje strogu proceduru koja se mora poštivati prilikom dostavljanja poziva za usmeni pretres, niti se u odredbi člana 8. stav 2. ZOP-a ukazuje na analognu primjenu odredbi o dostavljanju sadržanih u Zakonu o krivičnom postupku, kako apelant pogrešno navodi. Odredbe o pozivanju okrivljenog na usmeni pretres su sadržane u članu 43. ZOP-a, te je u stavu 3. tačka a) propisano da se pozivanje okrivljenog na usmeni pretres vrši „dostavljanjem pismenog poziva“, a to znači obavezu suda da poziv dostavi na način kojim će okrivljenom biti omogućeno da zaista primi poziv i upozna se sa njegovim sadržajem. Okružni sud je, zatim, citirao odredbe ZOP-a i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te istakao da obaveza dostavljanja poziva za usmeni pretres u suštini predstavlja pravo na obavještavanje lica da je protiv njega pokrenut prekršajni postupak, o prirodi i razlogu optužbi i pravu na odbranu. Međutim, kako je dalje navedeno, činjenica da u konkretnom slučaju poziv za usmeni pretres nije predan apelantu, već njegovom ocu, ne znači automatski da on nije obaviješten o sadržaju poziva i da je lice koje je dobrovoljno preuzelo poziv za pretres (otac apelanta) propustio da ga o tome obavijesti. Naime, žalbom se ne osporava da je poziv za usmeni pretres dostavljen na apelantovu adresu perbivališta (član 2. stav 1. tačka h. ZOP-a), te da je odrasli član domaćinsva (otac apelanta) svojim potpisom potvrdio da je preuzeo poziv i to nakon što je dostavljač po neuspjeloj dostavi ostavio pismeno obavještenje apelantu da, radi primanja pismena, bude naredni dan (3. oktobra 2009. godine) u svom stanu, odnosno naznačenom mjestu dostavljanja. Po ocjeni Okružnog suda, nije bilo osnova da prvostepeni sud posumnja u činjenicu da apelant od strane oca koji je dobrovoljno preuzeo poziv nije obaviješten o postojanju ovog poziva, pa je stoga konkretnu dostavu pravilno ocijenio kao urednu. Zakonska obaveza dostavljanja poziva za usmeni pretres izvršena je dostavljanjem poziva na apelantovu kućnu adresu posredstvom odraslog člana domaćinstva. Okružni sud je, također, naveo da je apelantu radi ostvarivanja prava zagarantiranih članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda dozvoljeno osporavati da mu poziv eventualno nije bio uručen, ali u žalbi nije iznio argumente koji bi ukazivali da iz određenih razloga nije bio obaviješten o pozivu (npr., bolest oca ili njegovo duže odsustvo od kuće...), niti je u tom pravcu predložio dokaze, zbog čega je Okružni sud ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni razlozi iz kojih proizlazi da je zbog uručenja poziva njegovom ocu bio onemogućen da iznese svoju odbranu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. a) i b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s kršenjem navedenog prava apelant je istakao da su sudovi u predmetnom prekršajnom postupku očigledno proizvoljno primijenili pravo, jer se način dostave poziva za usmeni pretres u konkretnom slučaju ne može smatrati urednim, budući da u postupku nije sa sigurnošću dokazano na koju adresu mu je uručen poziv. Naveo je da iz dokaza u spisu ne proizlazi da je on blagovremeno imao saznanja o usmenom pretresu, čime mu je uskraćeno pravo da iznese svoju odbranu a time mu je, kako je dalje naveo, uskraćeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu kao elementu tog prava, a koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne i logične razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantove navode vezane za odredbe o dostavljanju istakavši da apelant u konkretnom slučaju nije osporio da je poziv za usmeni pretres dostavljen na njegovu adresu prebivališta i da je odrasli član domaćinstva svojim potpisom potvrdio preuzimanje poziva, niti je uz žalbu eventualno dostavio dokaze i argumente kojima bi ukazao da iz određenih razloga (bolest ili duže odsustvo) zaista nije obaviješten o postojanju poziva, te je uz pozivanje na relevantne odredbe ZOP-a dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da se u oklonostima konkretnog predmeta apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu pokazuju očigledno neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant, osim navoda koje je isticao i tokom sudskog postupka, u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić