Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1795/10 (Tvornica obuće DOO „SAD EST“ Prnjavor)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1795/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1795/10, rješavajući apelaciju Tvornice obuće DOO „SAD EST“ Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tvornice obuće DOO „SAD EST“ Prnjavor podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-10-000165 od 11. marta 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Pr-09-000379 od 15.
decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tvornica obuće DOO „SAD EST“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 078-0-Pžp-10-000165 od 11. marta 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-Pr-09- 000379 od 15. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 078-0-Pr-09-000379 od 15. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 078-0-Pžp-10-000165 od 11. marta 2010. godine, odbačen je apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu Republičke uprave za inspekcijske poslove Banja Luka pobliže označenom u dispozitivu prvostepenog rješenja, zbog prekršaja koji je također naveden i opisan u dispozitivu tog rješenja. Sudovi su, između ostalog, obrazložili da je utvrđeno da prekršajni nalog nije potpisao apelantov zastupnik „u dijelu prekršajnog naloga kojim [apelant] ne priznaje odgovornost za prekršaj opisan u predmetnom prekršajnom nalogu i koji u ime [apelanta] zahtijeva sudsko odlučivanje po predmetnom prekršajnom nalogu“, već da je na tom mjestu potpisan apelantov advokat koji je sudu priložio punomoć za zastupanje apelanta tek uz pismeni zahtjev za sudsko odlučivanje.
3. Dalje, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP) i Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) koji se shodno primjenjuje i u prekršajnom postupku. Na osnovu toga, sudovi su obrazložili da prema članu 37. stav 1. ZOP-a, okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da o predmetu odluči sud treba zatražiti sudsko odlučivanje tako što će „na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je određeno u prekršajnom nalogu, prije roka određenog tim nalogom“. Dalje, sudovi su ukazali da prema relevantnim odredbama ZPP-a svako pravno lice mora u krivičnom postupku imati zastupnika, a pored njega može imati i branioca; da sud mora svaki put utvrditi identitet zastupnika i njegovo ovlaštenje za zastupanje; zatim ko se po zakonu smatra zakonskim zastupnikom, kao i da je branilac dužan predati punomoć za zastupanje prilikom preduzimanja prve radnje u postupku. U konkretnom slučaju, sudovi su zaključili da apelantov zakonski zastupnik nije potpisao prekršajni nalog na način kako je to propisano ZOP-om, nego da je taj nalog potpisao advokat koji nije apelantov zastupnik, već se pred sudom pojavio kao apelantov branilac.
4. Sudovi su također naveli da se, tumačenjem relevantnih propisa, može zaključiti da samo zastupnik može zastupati pravno lice i da je samo zastupnik mogao potpisati prekršajni nalog u smislu člana 37. stav 1. ZOP-a. Kako su sudovi utvrdili, „na mjestu na kojem se potpisuje lice protiv koga je izdat prekršajni nalog, u konkretnom slučaju u rubrici namijenjenoj za izjašnjenje lica odgovornog za prekršaj, da izrazi svoje nepriznavanje odgovornosti, neprihvatanje prekršajnog naloga i da zahtijeva sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, u konkretnom slučaju potpisao je advokat, sa nečitkim potpisom i otiskom svog pečata“ koji, kako je dalje obrazloženo „ničim nije naznačio da to potpisuje ili ovjerava kao zastupnik pravog lica protiv kojeg je izdat prekršajni nalog ili kao punomoćnik ili branilac“. Također, drugostepeni sud je istakao i to da „u konkretnom slučaju nije vraćena originalna kopija prekršajnog naloga [...] već je vraćena kopija (izrađena na kopir aparatu) moguće primljene originalne kopije navedenog prekršajnog naloga“, te da i zbog toga drugostepeni sud smatra da je posebni pismeni zahtjev za sudsko preispitivanje neuredan. Imajući u vidu sve navedeno, sudovi su, primjenom odredbe člana 43. stav 2. ZOP-a, pismeni zahtjev za sudsko preispitivanje odbacili.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pristup sudu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, smatra da su sudovi pogrešno protumačili odredbe ZOP-a i ZPP-a koje su primijenili, a naročito da je već samim izdavanjem prekršajnog naloga pokrenut prekršajni postupak protiv apelanta i da je „on koristeći se zakonom datim pravom, ovlastio advokata da ga u tom postupku zastupa u svojstvu branioca i da u njegovo ime preduzima sve potrebne radnje, pa tako i zatraži sudsko odlučivanje o prekršaju“. Apelant u vezi s tim navodi da u ZOP-u nije nigdje propisano da samo okrivljeni lično može tražiti sudsko odlučivanje, te da je apelantov advokat prilikom podnošenja pismenog zahtjeva za sudsko odlučivanje nadležnom sudu, dostavio i punomoć za zastupanje u skladu sa ZPP-om. Apelant se također opširno pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u odnosu na pravo na pristup sudu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog nemogućnosti pristupa sudu, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „pravo na sud“ neodvojiv element člana 6. Evropske konvencije, u čiji opseg ulazi i pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima radi utvrđivanja nekog građanskog prava ili odlučivanja o „krivičnoj optužbi“ (vidi, Evropski sud, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, tačka 59). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već država ovo pravo može ograničiti. Naime, kako su u svojoj praksi ukazali i Evropski i Ustavni sud, ovo pravo, po svojoj prirodi, traži da ga država reguliše na način koji će zavisiti od „potreba i resursa zajednice i pojedinaca“ (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, tačka 38 i mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, tač. 415. i dalje, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/06). Kod odlučivanja o ograničenjima koja smatra potrebnim nametnuti, država uživa izvjesnu diskrecionu ocjenu, ali njima ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već mora slijediti legitiman cilj i postići proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, koji ne smiju snositi prevelik teret (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, tač. 70-73).
9. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da je ispunjavanje formalnih uslova za korištenje propisanog pravnog lijeka jedno od takvih dozvoljenih ograničenja, te da se odbacivanje pravnog lijeka zbog neispunjavanja propisanih formalnih uslova ne može smatrati proizvoljnim ograničavanjem apelantovog prava na pristup sudu. Naime, Ustavni sud je zaključio da, u konkretnom slučaju, osporene procesne odluke nisu zasnovane na očigledno proizvoljnoj primjeni odredaba koje se odnose na ispunjavanje propisanih formalnih uslova kao dospustivosti propisanog pravnog lijeka. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u apelaciji ne spori da prekršajni nalog, u dijelu u kojem je predviđeno da zastupnik okrivljenog svojim potpisom ospori prekršajni nalog i na taj način zatraži sudsko odlučivanje, kako to eksplicitno propisuje ZOP, nije potpisao ovlašteni zastupnik tuženog, već advokat koji je kao apelantov branilac prvi put dostavio punomoć uz posebni pismeni zahtjev za sudsko odlučivanje, a ne u vrijeme kada je potpisao prekršajni nalog u navedenom dijelu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazalo da je dostavljanje punomoći kojom je apelant, eventualno, bio ovlastio advokata da u umjesto zakonskog zastupnika potpiše prekršajni nalog u apelantovo ime kako to zakon propisuje, moglo predstavljati prevelik teret za apelanta.
10. Stoga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pristup sudu kao dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić