Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1810/10 (N. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1810/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1810/10, rješavajući apelaciju Nermina Bašimamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Bašimamovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Travniku broj 46 0 I 005860 09 Gž od 31. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 I 005860 07 I od 22. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Bašimamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emina Begić, advokat iz Bugojna, podnio je 18. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 I 005860 09 Gž od 31. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 I 005860 07 I od 22. septembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak u konkretnoj pravnoj stvari do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Ustavni sud je, odlukom broj AP 1810/10 od 7. aprila 2011. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 I 005860 07 I od 22. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 I 005860 09 Gž od 31. marta 2010. godine, odbijen je prigovor apelanta kao trećeg lica koji je izjavljen protiv rješenja od 29. aprila 2009. godine. Naime, Općinski sud je, rješenjem od 29. aprila 2009. godine, dozvolio da tražitelji izvršenja, Šerif Bešir i Armin Neretljak (u daljnjem tekstu: tražitelji izvršenja), pristupe već pokrenutom izvršnom postupku protiv DD „Rudina“ Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: izvršenik) za namirenje prodajom nekretnina pobliže označenih u navedenom rješenju (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Općinski sud je utvrdio da se apelant, na osnovu ugovora o kupoprodaji od 25. februara 2009. godine, upisao kao vlasnik sporne nekretnine 6. marta 2009. godine. Dalje, sud je utvrdio da je izvršenje na spornoj nekretnini dozvoljeno rješenjem Općinskog suda od 26. maja 2008. godine, a da je zabilježba tog izvršenja provedena 17. decembra 2008. godine, do namirenja tražitelja izvršenja. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je, na osnovu člana 51. u vezi sa čl. 52. i 53. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) prigovor apelanta neosnovan. Naime, sud je obrazložio da, u smislu člana 72. stav 2. ZIP-a, lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava na toj nekretnini, dužno je trpjeti prvenstveno ostvarivanje prava na namirenje tražilaca izvršenja koje je stečeno tom zabilježbom, a promjena prava vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se izvršni postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika, do visine vrijednosti nekretnine.

4. Kantonalni sud je, prihvativši u cijelosti obrazloženje prvostepenog suda, dodatno istakao da zabilježba izvršenja nije brisana 24. februara 2009. godine kako je to apelant tvrdio, jer je u spis uložen z.k. uložak od 5. maja i 18. juna 2009. godine iz kojih se to vidi.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je on zakonski vlasnik i posjednik sporne nekretnine koju je kupio od izvršenika, da je platio kupoprodajnu cijenu i porez i da se upisao kao vlasnik u zemljišne knjige. Dalje, apelant je naveo da je kupoprodajni ugovor notarski obrađen, te da su prilikom notarske obrade pribavljeni svi relevantni dokumenti, između ostalog i z.k. izvadak iz kojeg se vidi da sporna nekretnina nije opterećena bilo kakvim teretom, te da nema zapreka za pravni promet te nekretnine. Apelant navodi da je Općinski sud, tek tri mjeseca nakon što se on uknjižio kao vlasnik sporne nekretnine, dozvolio tražiocima izvršenja da pristupe već pokrenutom izvršnom postupku i da se namire prodajom sporne nekretnine „koja je već prodata i iz prodaje iste od kupoprodajne cijene namirena su potraživanja drugih povjerioca“. Apelant smatra da je Općinski sud prekršio načelo ravnopravnosti strana u postupku, jer apelant nije učestvovao u izvršnom postupku, pa nije mogao dokazati da u vrijeme kada je spornu nekretninu kupio na njoj nije bilo uknjiženih tereta. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „nastavku izvršnog postupka već sasvim drugom izvršnom postupku čije izvršenje je bilo na drugim nekretninama“ istog izvršenika.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su, u konkretnom slučaju, sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Naročito, Ustavni sud ističe da nema ništa što ukazuje na apelantovu navodnu neravnopravnost u postupku na koju se poziva, zato što je apelant koristio mogućnost da kao treće lice istakne prigovor u izvršnom postupku, ali nije uspio dokazati svoje tvrdnje da je zabilježba izvršenja na spornoj nekretnini izvršena nakon što je on postao vlasnik te nekretnine. Stoga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1810/10 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio