Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1967/10 („Dulcotex“ Sarajevo)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1967/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1967/10, rješavajući apelaciju „Dulcotexa“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Dulcotexa“ Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001641 od 26. januara 2010. godine u dijelu odluke kojim je revizija odbijena, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-06-002230 od 11. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P: 1237/97 od 9. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Dulcotexa“ Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001641 od 26. januara 2010. godine u dijelu odluke kojim je revizija odbačena, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-06-002230 od 11. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda Sarajevu broj P: 1237/97 od 9. decembra 2004. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. „Dulcotex“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, koga je u vrijeme podnošenja apelacije zastupala Azra Jamaković, tada advokat iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

001641 od 26. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-06-002230 od 11. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 1237/97 od 9. decembra 2004. godine.

2. Stavom 1. izreke Presude Općinskog suda broj P: 1237/97 od 9. decembra 2004. godine apelant je obavezan da tužitelju Fikretu Karkinu (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati ukupan iznos od 9.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, na ime nemogućnosti korištenja poslovnog prostora u Ulici Čekaluša broj 64, površine 35,6 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), za period od 1. jula 1997. godine do 1. marta 2000. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom i to stavom 2. izreke odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj isplati iznos od 11.674,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka.

3. Odlučujući o postavljenom apelantovom protivtužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je usvojio stanovište da je on neosnovan. Općinski sud je naveo da je, shodno provedenom dokaznom postupku, utvrdio da apelantu ne pripada naknada niti nužnih troškova, niti troškova radi dovođenja predmetnog poslovnog prostora u redovnu funkciju s obzirom na činjenicu da je apelant predmetni poslovni prostor koristio po osnovu ugovora o zakupu, da je u momentu zaključenja ugovora predmetnim poslovnim prostorom raspolagala Općina Centar Sarajevo, uz činjenicu da je navedenim ugovorom o zakupu decidirano regulisana nemogućnost naknade troškova za izvršene radove i namjensko opremanje predmetnog poslovnog prostora. Navedeno je da je stav o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva donesen shodno činjenici da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi, da tužitelj svoje pravo izvodi po kontinuitetu vlasništva, dakle, po pravu pravnog prednika, pa kako je Općina Centar Sarajevo neovlašteno raspolagala tuđim vlasništvom, eventualna ulaganja u predmetni poslovni prostor ne mogu pasti na teret vlasnika, odnosno tužitelja jer je apelant predmetni poslovni prostor koristio temeljem ugovora o zakupu zaključenim sa Općinom Centar Sarajevo. U obrazloženju je još istaknuto da, shodno navedenom, sud nije ocijenio nalaze vještaka Mugdima Selimovića za kojeg nije mogao na pouzdan način utvrditi da li je urađen uz saglasnost stranaka, kao i nalaz vještaka Željka Raguža, uz činjenicu da vještak Izet Hadžović, kojeg je angažirao navedeni sud uopće nije mogao dati nalaz u pogledu uloženih sredstava, budući da je predmetni poslovni prostor nakon preuzimanje od tužitelja više puta renoviran, te je, s obzirom na sve navedeno, zaključeno da postavljeni protivtužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-GŽ-06-002230 od 11. jula 2008. godine žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o kamatama na način bliže preciziran u izreci presude, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio protivtužbeni zahtjev, pa razloge koje je taj sud naveo u obrazloženju svoje presude u cijelosti je prihvatio i navedeni sud, istovremeno ukazujući da razlozi žalbe nisu doveli u sumnju valjanost prvostepene odluke u pogledu protivtužbenog zahtjeva.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o izjavljenoj apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001641 od 26. januara 2010. godine kojom je reviziju odbio u odnosu na protivtužbeni zahtjev, a odbacio u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu nije dopuštena, budući da vrijednost pobijanog dijela osporene presude (vsp. 9.300,00 KM) ne prelazi novčani cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je shodno tome revizija u tom dijelu odbačena.

6. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Vrhovni sud je, prije svega, ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, čija se pravilnost, shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP, ne može pobijati u revizijskom postupku, navodeći da su nižestepeni sudovi odluku o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva temeljili na pravilima materijalnog prava koja nisu mogla biti primijenjena, čime nije i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer i uz primjenu materijalnopravnih odredaba koje je trebalo primijeniti proizlazi ista odluka. U vezi s tim Vrhovni sud je pojasnio da nižestepeni sud nije mogao sagledavanjem ugovornog odnosa između apelanta i zakupodavca (Općine Centar Sarajevo) crpiti svoj zaključak o isključenju apelanta na traženje naknade na ime izvršenih radova, posebno što je navedeni ugovor o zakupu utvrđen ništavim, niti je iz tog osnova mogao isključiti obavezu tužitelja na njihovu naknadu, jer on nije ugovorna strana iz navedenog ugovora. Međutim, bez obzira na tu okolnost, nižestepeni sudovi su izveli pravilan zaključak da apelant tokom postupka nije uspio dokazati vrstu i vrijednost izvedenih radova, dosljedno čemu se apelantov protivtužbeni zahtjev pokazuje neosnovanim, uz prihvatanje razloga koje su u tom smislu naveli nižestepeni sudovi, uz ograničenje u pogledu prihvatanja nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Mugdima Selimovića i Željka Raguža, kao dokaznog sredstva vještačenjem. U tom kontekstu je istaknuto da imenovani vještaci tokom postupka nisu ni predloženi za provođenje vještačenja, niti su rješenjem suda određeni za provođenje navedene pravne radnje, tako da sadržaj tih nalaza ima domet apelantovih činjeničnih tvrdnji koje je apelant tokom postupka morao dokazati provedenim dokazima u čemu nije uspio. Navedeno je da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da provedeno vještačenje vještaka Izeta Hadžovića, te provedeni dokazi apelanta ne daju osnova za izvođenje zaključka o tačnosti apelantovih tvrdnji da su određeni radovi izvedeni u traženoj vrijednosti, te da radovi predstavljaju nužne i korisne troškove. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na primjenu odredbe člana 12. stav 2. tačka 3. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, jer je sa danom stupanja u posjed tužitelja u predmetni poslovni prostor prestala primjena navedenih odredaba materijalnog prava.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se iscrpno opisuje tok postupka, te se ukazuje na nedostatke osporenih presuda u pogledu ocjene dokaza, što implicira na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Suštinski apelant smatra da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne i pogrešne ocjene izvedenih dokaza, ukazujući da sudovi nisu prihvatili dokaz vještačenjem Mugdima Selimovića, a da se nalaz vještaka Željka Raguža uopšte nije ni ocijenio. Apelant traži da se apelacija usvoji i da Ustavni sud meritorno odluči o kršenju apelantovih prava ili da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

a) Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da su sudovi u odnosu na protivtužbeni zahtjev bili saglasni da je neosnovan suštinski zbog činjenice da apelant tokom postupka nije dokazao ni vrstu, ni visinu uloženih sredstava u predmetni poslovni prostor, pri čemu su se sudovi izjasnili i o neprihvatanju nalaza vještaka Mugdima Selimovića i Željka Raguža, koji su u tom pravcu dali jasno obrazloženje koje Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, primjećuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente, koji bi, eventualno, opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da odlukama kojim je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa su apelantovi navodi usmjereni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 6. st. 2. i 3. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu navedenih prava. Ovo zbog toga što iz običnog jezičkog tumačenja tih odredbi proizlazi da se navedene garancije odnose na krivični postupak, pa budući da se u konkretnom slučaju radi o postupku u okviru koga su se utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze, Ustavni sud ove apelacione navode, također, smatra očigledno, prima facie, neosnovanim.

b) Protek roka

13. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava postupak u cjelini iako je presudom Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena u odnosu na tužbeni zahtjev pa je, s obzirom na to, u konkretnom slučaju konačna odluka u odnosu na tužbeni zahtjev Presuda Kantonalnog suda broj 009-

0-GŽ-06-002230 od 11. jula 2008. godine, koju je apelant morao primiti znatno prije donošenja odluke Vrhovnog suda od 26. januara 2010. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 25. maja 2010. godine, pa proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa aspekta dopustivosti pokretali identična pitanja (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 3/10 od 13. marta 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključio da je apelacija u odnosu na dio Presude Kantonalnog suda broj 009-0-

Gž-06-002230 od 11. jula 2008. godine kojim je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbacit kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1967/10 („Dulcotex“ Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio