Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2058/10 (Z. Ž.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2058/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. juli 2013. godine, u predmetu broj AP-2058/10, rješavajući apelaciju Zuhre Žerić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zuhre Žerić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 000157 08 Uvp od 25. marta 2010.

godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 000157 07 U od 10. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zuhra Žerić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jezera, koju zastupa Delisa Madžo, advokat iz Jajca, podnijela je 31. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 000157 08 Uvp od 25. marta 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000157 07 U od 10. aprila 2008. godine.

2. Kantonalni sud je presudom broj 06 0 U 000157 07 U od 10. aprila 2008. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 06 0 U 000157 08 Uvp od 25. marta 2010. godine, odbio kao neosnovanu apelantičinu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata broj UP-II-03-41-956/07 od 6. septembra 2007. godine.

3. U obrazloženjima navedenih presuda je ukazano da, prema članu 20. stav 1. tačka 3. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica, pravo na porodičnu invalidninu imaju roditelji i usvojitelji poginulog branitelja. Nadalje, ukazano je da, shodno stavu 4. istog člana, očuh i maćeha imaju pravo na porodičnu invalidninu ukoliko nema osoba iz st. 1. tačka 3. ovog člana (roditelja), te koji su sa poginulim braniteljem živjeli u zajedničkom domaćinstvu najmanje tri godine neposredno prije njegove smrti. Najzad, ukazano je da očuh, maćeha i usvojitelj koji ispunjavaju navedene uslove imaju prvenstveno pravo od roditelja koji nije obavljao roditeljsku dužnost. U obrazloženijim presuda je nadalje konstatovano da iz stanja spisa proizilazi da apelantica, maćeha poginulog J.Ž., nije posljednje tri godine prije njegove smrti živjela u zajedničkom domaćinstvu s njim. U vezi s tim je ukazano da je J.Ž. u periodu od 26. decembra 1984. godine do 12. aprila 1992. godine bio na izdržavanju kazne zatvora za počinjeno krivično djelo u KPZ Zenica, a da je poginuo 3. juna 1992. godine. Pri tom, ukazano je da su u spis uložene i izjave brata poginulog J.Ž., S.R., te sestara S.M. i V.K., kao i podaci Centra za socijalni rad Šipovo broj 03-53-70-3/07 od 7. februara 2007. godine, na temelju kojih je utvrđeno da majka poginulog J.Ž. nije zanemarivala roditeljske dužnosti, da ih je vršila vodeći brigu o poginulom J.Ž. sve do njegovog punoljetstva, kao i kasnije dok je bio na odsluženju vojnog roka, kao i da mu je pomogla da se zaposli u fabrici gipsa Volari. Shodno navedenom, zaključeno je da je pravilan zaključak da apelantica ne ispunjava zakonom propisne uslove za prvenstveno pravo na porodičnu invalidninu u odnosu na majku poginulog branitelja J.Ž.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantičini navodi u suštini se svode na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno tumačili i primijenili materijalno pravo. Apelantica ističe da je u konkretnom slučaju od odlučnog značaja bilo utvrditi da li je poginuli branitelj J.Ž. živo posljednje tri godine u zajedničkom domaćinstvu s njom maćehom i svojim ocem. Apelantica smatra da je ova činjenica pogrešno utvrđena. S tim u vezi ukazuje da je poginuli branitelj J.Ž. imao prijavljeno prebivalište u mjestu Jezero, u kojem su živjeli ona njegova maćeha i njegov otac, a da majka poginulog ima prebivalište u mjestu Volari. Nadalje, apelantica ukazuje i da je J.Ž. i poginuo u mjestu Jezero. Najzad, ukazujući i na uvjerenja izdata od Administrativne službe opštine Jezero, apelantica smatra da je više nego očigledno da je J.Ž. živio posljednje tri godine u zajedničkom domaćinstvu sa apelanticom i ocem. Zbog toga smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da J.Ž. nije živo u zajedničkom domaćinstvu sa njom i ocem samo zbog toga što je u posljednje tri godine života bio na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica. U vezi s tim ukazuje i da je poginuli J.Ž. prilikom svakog dopusta iz zatvora dolazio i boravio kod nje i oca. Apelantica zaključuje da mjesto izdržavanja kazne zatvora nije mjesto prebivališta ili mjesto stalnog življenja, pa da se zbog toga ne može zaključiti da nije živio u zajedničkom domaćinstvu s njom i svojim ocem. Najzad, apelantica ukazuje da je porodičnu invalidninu primao otac poginulog J.Ž. sve do svoje smrti upravo iz razloga što je poginuli J.Ž. živio s njima u zajedničkom domaćinstvu, pa da je nelogično da se njoj, kao supruzi oca poginulog branitelja, uskraćuje pravo da nastavi primati porodičnu invalidninu po istom osnovu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2058/10 (Z. Ž.) | Sudska praksa | Aktio