Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2067/10 (R. H.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2067/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-2067/10, rješavajući apelaciju Rasima Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Hadžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 000055 09 Uvp od 15. februara 2010.
godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000055 08 U od 10. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Hažić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 000055 09 Uvp od 15. februara 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000055 08 U od 10. novembra 2009. godine.
2. Služba za stambene poslove opštine Tuzla je rješenjem broj 05-02/1-1-ČM-23- 4832/99 od 17. oktobra 2007. godine, a koje je u cjelini potvrđeno rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša broj 12/01-1-23-933/01 od 13. decembra 2007. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana bliže označenog u izreci rješenja koji se nalazi u Tuzli (u daljnjem tekstu: sporni stan).
3. Kantonalni sud je presudom broj 03 0 U 000055 08 U od 10. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu podnesenu protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja.
4. Vrhovni sud je presudom broj 03 0 U 000055 09 Uvp od 15. februara 2010. godine apealntov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovan.
5. Iz obrazloženja osporenih presuda, pored ostalog, proizlazi da na spornom stanu na dan 30. aprila 1991. godine nije bilo nosioca stanarskog prava, da je apelantu dodijeljen na trajno korištenje rješenjem od 8. novmebra 1995. godine, na osnovu kog je apelant zaključio i ugovor o korištenju stana 13. novembra 1995. godine. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je apelant na vlastiti zahtjev otpušten iz Vojne jedinice 3201, 30. juna 1996. godine, da je sporni stan dobrovoljno predao 24. novembra 1996. godine Komandi II korpusa Tuzla, te da je 8. aprila 1996. godine odjavio mjesto prebivališta u Tuzli sa prijavom za Sarajevo. Najzad, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je apelantu rješenjem Generalštaba Armije BiH od 25. februara 1997. godine dodijeljen na korištenje stan u Sarajevu, te da je, nakon što je podnijet zahtjev za povrat ovog stana od prijeratnog nosioca stanarskog prava, apelant podnio zahtjev za povrat spornog stana u Tuzli.
6. U obrazloženjima osporenih presuda je ukazano da u skladu sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir, te da se osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima. Nadalje, ukazano je da je apelant stanarsko pravo na predmetnom stanu stekao zaključenjem ugovora 13. novembra 1995. godine, da predmetni stan nije mogao biti proglašen napuštenim jer na dan 30. aprila 1991. godine na predmetnom stanu nije bilo nosioca stanarskog prava. Nadalje, obzirom da je apelant bio prvi nosilac stanarskog prava na spornom stanu i budući da ga je dobrovoljno napustio radi prelaska u Sarajevo i stan dobrovoljno vratio nosiocu prava raspolaganja, zaključeno je da se u njegovom slučaju ne može primijeniti član 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Također, obzirom da je apelant dobrovoljno, radi prelaska na novi posao, promijenio mjesto stanovanja, te da je u Sarajevu dobio novi stan koji je kasnije bio predmet povrata po zahtjevu prijeratnog nosioca stanarskog prava, neosnovnim su ocijenjeni apelantovi navodi da nije cijenjena činjenica da je raseljeno lice.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantovom mišljenju se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer, kakao tvrdi, Tuzlu je napustio zato što je dobio prekomandu a ne dobrovoljno. Zbog ovog propusta, po njegovom mišljenju, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo jer su sudovi zanemarili da ima status raseljenog lica, te da mu pripada pravo na povrat stana u skladu sa članom 3. stav 1. zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima da su mu pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na efektivni pravni lijek, te pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., čl. 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić