Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2068/10 (B. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2068/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-2068/10, rješavajući apelaciju Branka Penjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Penjaka podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 V 000420 09 Rev od 15. decembra 2009.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Penjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 31. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 V 000420 09 Rev od 15. decembra 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. jula i 9. avgusta 2011. godine.
2. Općinski sud u Livnu je rješenjem broj 68 0 V 000420 08 V od 30. januara 2009. godine utvrdio naknadu za apelantove eksproprisane nepokretnosti, te obavezao opštinu Livno (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) da mu ispati 7.200,00 KM i nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju rjšenja je ukazano da je članom 80 stav 2. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR BiH“ broj 12/87) propisana obaveza suda da pri određivanju visine naknade uzme u obzir i visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je većina vlasnika izuzetog zemljišta u istom postupku eksproprijacije u kom je učestvovao i apelant zaključila sporazume o naknadi prema kojim je visina naknade iznosila 16,00 KM za 1m , Općinski sud je primijenio ovaj iznos i kod određivanja naknade apelantu. Najzad, u vezi sa apelantovim zahtjevom da se utvrdi da je za ostatak zemljišta umanjena vrijednost, odnosno da se utvrdi vrijednost nekretnina koje nisu eksproprisane, ukazano je da se u postupku eksproprijacije određuje jedino vrijednost eksproprisanih nekretnina.
3. Kantonalni sud u Livnu je rješenjem broj 68 0 V 000420 09 Gž od 7. maja 2009. godine uvažio žalbu apelanta i prvostepeno rješenje preinačio tako da je utvrdio da visina naknade za eksproprisano zemljište iznosi 11.250,00 KM, te je protivnika predlagača obavezao da apelantu na ime naknade za ekspoprisano zemljište isplati iznos od 4.050,00 KM. U obrazloženju rješenja je ukazano da se u predmetnom slučaju naknada za eksproprisane nepokretnosti određuje prema tržišnoj cijeni zemljišta, u skladu s članom 49. Zakona o eksproprijaciji (sadašnji član 53. Zakona o eksproprijaciji). Nadalje, ukazano je da se tržišna cijena poljoprivrednog i građevinskog zemljišta utvrđuje na osnovu podataka o tržišnoj vrijednosti nekretnina i podataka iz postignutih sporazuma o određivanju pravične naknade za eksproprisane nekretnine. S tim u vezi ukazano je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud je proveo vještačenje po vještaku građevinske struke koji je dao svoje mišljenje o tržišnoj vrijednosti eksproprisanih nekretnina, a po kom ona iznosi 33,97 KM po 1m . Nadalje, ukazano je da je većina vlasnika zemljišta zaključila sporazume prema kojim je vrijednost zemljišta određena u iznosu od 16,00 KM po 1m . S tim u vezi je ukazano da je sud, u skladu sa članom 80. stav 2 ranijeg, odnosno članom 64. sadašnjeg Zakona o eksproprijaciji, obavezan prilikom određivanja naknade uzeti u obzir navedene zaključene sporazume. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, te zaključenih sporazuma, utvrđeno je da naknada u konkretnom slučaju iznosi 25,00 KM po 1m . Obzirom da je protivnik predlagača uplatio iznos od 7.200,00 KM, to je obavezan da uplati još 4.050,00 KM a kao razliku do iznosa naknade od 11.250,00 KM koliko po ocijeni ovog suda pripada apelantu.
4. Vrhovni sud je rješenjem broj 68 0 V 000420 09 Rev od 15. decembra 2009. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio, drugostepeno rješenje preinačio, tako da je protivnik predlagača obavezan da apelantu plati zakonske zatezne kamate i to na iznos od 7.200,00 KM od 30. januara 2009. godine do isplate, a na iznos od 4.050,00 KM od 7. maja 2009. godine do isplate. U ostalom dijelu revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je ukazano da se u konkretnom slučaju, a u skladu sa članom 69. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ broj 7/07) primjenjuje ovaj zakon jer do njegovog stupanja na snagu (10. oktobra 2007. godine) nije bila donijeta pravosnažna odluka (rješenje Kantonalnog suda od 7. maja 2009. godine). U obrazloženju rješenja je ukazano da je drugostepeni sud pravilnom primjenom člana 53. stav 1. i člana 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, prema prosječnoj vrijednosti nekretnine utvrđenoj na temelju tržišne vrijednosti i vrijednosti iz sporazuma o određivanju naknade utvrdio visinu naknade koja pripada apelantu. Osnovanim je ocijenjen apelantov revizioni navod da mu nisu dosuđene pripadajuće kamate. S tim u vezi je ukazano da shodno članu 70. Zakona o eksproprijaciji za iznos dosuđen prvostepenim rješenjem kamata teče od dana donošenja tog rješenja, tj. od 30. januara 2009. godine, a za iznos dosuđen drugostepenim rješenjem od dana donošenja tog rjšenja tj. do 7. maja 2009. godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer mu ni osporenim rješenjem Vrhovnog suda nije dosuđena pravična naknada. Po njegovom mišljenju, a shodno članu 10. Zakona o eksproprijaciji, pravična naknada je tržišna vrijednost zemljišta. Nadalje, apelant ističe da su redovni sudovi propustili da razmotre njegov zahtjev za nastalu štetu na ostatku nekretnine od izuzetog zemljišta, odnosno da redovni sudovi „nisu pristali“ da izađu na lice mjesta i procijene štetu koja je nanijeta neizuzetim nekretninama. Apelant tvrdi i da je narušena i jednakost pred zakonom. S tim u vezi ukazuje da je Općinski sud za zemljište izuzeto u istom postupku eksproprijacije od B.M. i u istoj zoni, prihvatio vještačenje istog sudskog vještaka građevinske struke i odredio veću naknadu. Najzad, apelant tvrdi i da nije pravilno određeno vrijeme za koje se imaju isplatiti zakonske zatezne kamate. Po njegovom mišljenju, kamate su trebale biti dosuđene od prvog naznačenog datuma za isplatu tj. od 8. jula 2004. godine pa do isplate. Ovaj navod apelant je potkrijepio i u dopunama apelacije od 7. jula i 9. avgusta 2011. godine, dostavljajući rješenja koja su donijeta nakon donošenja njegovog rješenja, iz kojih proizilazi da su redovni sudovi Z.P. J.M., P.P., vlasnicima zemljišta koja se graniče sa apelantovim, u istom postupku eksproprijacije za izuzeto zemljište odredili veće naknada, te da su prihvatili vrijednost izuzetog zemljišta koju je utvrdio vještak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Nadalje, u vezi s tvrdnjom apelanta da je povrijeđena jednakost pred zakonom jer je vlasnicima izuzetog zemljišta, koji se nalaze u istom pojasu kao i njegovo i u istom postupku eksproprijacije određivana veća naknada za izuzeto zemljište, Ustavni sud najprije podsjeća da utvrđivanje činjenica i ocjena dokaza za stranke sa sličnim zahtjevima od strane redovnog suda može imati različit rezultat. U konkretnom slučaju, odluke redovnih sudova na koje apelant ukazuje donijete su nakon donošenja odluke koju apelant osporava apelacijom, a pravo na stabilnu (nepromjenjivu) sudsku praksu ne garantuje niti jedno od prava iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić