Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2082/10 (A. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2082/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-2082/10, rješavajući apelaciju Atifa Muraspahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atifa Muraspahića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002507 08 U od 9. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Atif Muraspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, a kog zastupa Aida Hazandarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj .
2. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo rješenjem broj 23-04/III-23-183-24/05 od 9. oktobra 2007. godine potvrdila je da je „Zrak“ d.d. Sarajevo davalac, u izreci rješenja bliže označenog stana, te dozvolila vraćanje predmetnog stana „Zrak“ d.d. i utvrdila da apelant koristi predmetni stan bez pravnog osnova definisanog Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i utvrdila prestanak bespravnog korištenja, te apelantu naložila da predmetni stan napusti u roku od 15 dana.
3. Ministarstvo stambenih pitanja Kantona Sarajevo je rješenjem broj 27/02.23-471/08 od 28. januara 2008. godine apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je prvostepeni organ utvrdio kao nesporno da je predmetni stan vlasništvo „Zrak“ d.d., te da je apelant predmetni stan koristio bez ijednog akta o dodijeli, te da se shodno članu 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima smatra bespravnim korisnikom. Shodno navedenom, zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno primijenio čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. U vezi s tim ukazano je da je „Zrak“ d.d. podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana na raspolaganje, da je na predmetnom stanu, shodno članu 13. Zakona o napuštenim stanovima prestalo stanarsko pravo, te da apelant koristi predmetni stan bez pravnog osnova pa mu je naloženo da u skladu sa članom 3. stav 3. Zakona o napuštenim stanovima napusti predmetni stan.
4. Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 002507 08 U od 9. aprila 2010. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 5. Zakona o vraćanju, dodijeli i prodaji stanova propisano da davalac stana na korištenje podnosi zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje organu nadležnom za stambene poslove, koji donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana kojem se stan vraća slobodan od ljudi i stvari. Nadalje, ukazano je da je članom 6. navedenog zakona regulisano da će organ nadležan za stambene poslove po službenoj dužnosti voditi postupak ukoliko je davalac stana na korištenje preduzeće koje je privatizovano, te ukoliko utvrdi da su ispunjeni uslovi iz člana 4., rješenjem stavlja stan na raspolaganje opštini na čijoj teritoriji se stan nalazi. Nadalje, ukazano je da iz rješenja Agencije za privatizaciju od 17. oktobra 2000. godine proizilazi da je „Zrak“ d.d. privatizovan i da je rješenjem od 19. septembra 2003. godine upisan u sudski registar, ali da udio državnog kapitala i dalje iznosi 51,00% a na temelju čega je zaključeno da je pravilan stav upravnih organa da nije bilo mjesta primjeni članu 6. Zakona o vraćanju, dodijeli i prodaji stanova. Najzad, ukazano je i da je pravilno primijenjen član 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, obzirom da je utvrđeno da apelant predmetni stan koristi bez pravnog osnova a što je i sam potvrdio na raspravi pred prvostepenim organom 1. oktobra 2007. godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je predmetni stan bio iskazan u neutralnom podbilansu „Zrak“ d.d., pa da je, primjenom člana 16. i 20. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, nakon odobrenja Program privatizacije trebao biti prenijet na organe utvrđene Zakonom o porodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo tj. na opštinu. Apelant smatra da „država nije mogla da donese zakon o vraćanju i dodijeli stanova suprotno odredbama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, odnosno da istu materiju tretira suprotno navedenom zakonu“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić