Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2099/10 (M. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2099/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2099/10, rješavajući apelaciju Miloša Pajića, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Pajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001511 od 11. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002679 od 27. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1661/04 od 12. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Pajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 2. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-08-001511 od 11. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002679 od 27. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1661/04 od 12. maja 2006. godine. Apelant je 23. augusta 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1661/04 od 12. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 679 od 27. juna 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tužene Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) tražio isplatu iznosa od 38.466,46 KM sa zateznim kamatama po stopi iz člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 10. maja 2004. godine pa do isplate.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 10. maja 2004. godine podnio tužbu tom sudu protiv tužene radi naknade inflatorne štete u iznosu od 38.466,46 KM. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant sa pravnim prednikom tužene Jugobankom-Jubbankom d.d. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene) 17. novembra 1991. godine zaključio ugovor o oročenom dinarskom depozitu iznosa od 700.00,00 dinara vezano za kurs DEM na period od dva mjeseca. Presudom Osnovnog suda I Sarajevo broj P- 697/02 od 16. marta 1992. godine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Sarajevu broj Gž-234/95 od 23. novembra 1995. godine, pravni prednik tužene je obavezan da apelantu isplati iznos od 2.800.000,00 YU dinara sa kamatama, shodno članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 28. januara 1992. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 39.200,00 YU dinara. Apelant je 17. novembra 1998. godine podnio prijedlog za izvršenje pravomoćne presude Osnovnog suda od 16. marta 1992. godine, koji je taj sud usvojio 26. novembra 1998. godine Rješenjem broj I-6765/98 protiv kojeg je tužena izjavila prigovor. Općinski sud je Rješenjem broj I-6765/98 od 18. aprila 2000. godine usvojio prigovor tužene, stavio van snage rješenje tog suda od 26. novembra 1998. godine i ukinuo sve sprovedene radnje a apelantu je naloženo da prijedlog za izvršenje uredi i uskladi u pogledu visine glavnog duga i kamata uz primjenu propisa o denominaciji YU dinara i konverziji u konvertibilnu marku. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-144/01 od 28. septembra 2001. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Općinskog suda broj I-6765/98 od 18. aprila 2000. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelant je na temelju nalaza vještaka finansijske struke 16. aprila 2002. godine sudu podnio uređen prijedlog za izvršenje na ukupan iznos svog potraživanja u iznosu od 4.610,46 KM, koji se odnosi na glavni dug apelanta sa obračunatim zakonskim zateznim kamatama do 1. aprila 2003. godine, koji je Općinski sud dozvolio i 17. oktobra 2003. godine donio Rješenjem o izvršenju broj I-6765/98. Iz naloga o isplati tuženog od 26. marta 2004. godine Općinski sud je utvrdio da je tužena apelantu isplatila ukupan iznos od 8.373,46 KM, koji se odnosi na glavni dug tužene, uključujući obračunate zakonske zatezne kamate do 1. aprila 2003. godine u iznosu od 4.610,46 KM, kao i troškove izvršnog postupka u iznosu od 3.763,00 KM. S tim u vezi odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu inflatorne štete u iznosu od 38.466,46 KM, shodno odredbi člana 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulisano da, ukoliko je šteta koju je dužnik pretrpio zbog zakašnjenja povjerioca veća od visine zatezne kamate, ima pravo od povjerioca zahtijevati razliku do potpune naknade štete, na temelju čega je zaključio da je tuženi isplatom zatezne kamate apelantu nadoknadio štetu zbog eventualnog zakašnjenja u ispunjenju novčane obaveze. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, apelant je u cijelosti namiren sa svojim potraživanjima nakon provedenog izvršnog postupka isplatom iznosa od 8.373,46 KM od tužene 26. marta 2004. godine. Općinski sud je, takođe, zaključio da se dužina trajanja izvršnog postupka ne može staviti na teret tuženoj, niti je apelant zbog dužine trajanja tog postupka pretrpio inflatornu štetu, jer je u izvršnom postupku njegovo potraživanje koje je iskazao u dinarima pretvoreno u KM i valorizirano obračunom zakonske zatezne kamate a tvrdnju da je pretrpio veću štetu od one koja mu je isplaćena apelant nije dokazao.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu inflatorne štete, zaključivši da je apelant u cijelosti namiren sa svojim potraživanjima isplatom iznosa od 8.373,46 KM, kao i da apelant ničim nije dokazao svoju tvrdnju da je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, pretrpio veću štetu od one koja mu je isplaćena. S tim u vezi je ukazao na odredbu člana 154. ZOO kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, kao i da za nastanak obligacionog odnosa iz koga za jednu stranu proizlazi obaveza da drugoj strane naknadi prouzrokovanu štetu a za drugu stranu pravo da dobije tu naknadu, potrebno je, prije svega, postojanje štetnika i oštećenog između kojih nastaje taj odnos, postojanje štetne radnje, štete i uzročne veze kao opšteg uslova za postojanje tog odnosa. Prema tome, Kantonalni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu pitanja da li kašnjenje u isplati po pravosnažnoj Presudi Osnovnog suda broj P.697/92 od 16. marta 1992. godine predstavlja štetnu radnju koja u sebi sadrži krivicu, budući da neblagovremeno plaćanje povlači za sobom i određene posljedice, zaključio da u uslovima kada nema inflacije, te posljedice se pokrivaju stopama zatezne kamate. Međutim, postojanjem inflacije posljedice se pokrivaju isplatom štete prema odredbi člana 278. stav 2. ZOO. U konkretnom slučaju apelant je svoj tužbeni zahtjev označio kao štetu koju je pretrpio zbog inflatornih kretanja tokom trajanja izvršnog postupka a visinu štete je iskazao kroz iznos obezvređivanja dinara u odnosu na DEM u momentu isteka ugovora o oročenom dinarskom depozitu kojim su stranke dogovorile primjenu valutne klauzule. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je isplatom u izvršnom postupku apelantu iznosa od 8.373,46 KM od tužene, u cijelosti namiren sa svojim potraživanjima, koji iznos se odnosi kako na glavni dug i obračunate zakonske zatezne kamate do 1. aprila 2003. godine u iznosu od 4.610,46 KM, tako i troškove izvršnog postupka u iznosu od 3.763,00 KM. Osim toga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je na apelantu bila obaveza da dokaže da je pretrpio štetu, kao i njenu visinu, jer samo vezivanje vrijednosti valute dinara i DEM, po ocjeni tog suda, ne predstavlja osnov da mu se dosudi naknada na ime štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca, jer ovakav vid štete nema uporište u materijalnim propisima, pa je, shodno navedenom i primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001511 od 11. februara 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0- Gž-06-002679 od 27. juna 2008. godine. Uvidom u stanje spisa predmeta nižestepenih sudova Vrhovni sud je zaključio da su oni, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene pravila o teretu dokazivanja, odredaba čl.123. i 126. ZPP, pravilno postupili kada su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan. Osim toga, smatra da su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Prema tome, postupajući prema odredbi člana 248. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava iz čl. II/3. a), d), e), f) i k) i čl. II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ili prava iz čl. 2, 5, 6, 8, Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže, već navodi da „su pobijane odluke procesnopravno i činjenično potpuno promašene“. Dalje, ponavlja činjenično stanje utvrđeno tokom trajanja predmetnog postupka u smislu da je bio štediša pravnog prednika tužene i da je imao pravno valjan ugovor o dinarskoj štednji na iznos od 700.000,00 dinara zaključen na rok od dva mjeseca sa valutnom klauzulom u tadašnjim DEM, da je pravomoćnom presudom suda od 16. marta 1992. godine utvrđeno da mu je tužena dužna isplatiti 2.800.000,00 dinara i 39.200,00 dinara parničnih troškova. Zbog teških ratnih i poratnih prilika u kojima je dospio u izbjeglištvo, isplata dosuđenog iznosa mu nije bila moguća, tako da je postupak sudskog prisilnog izvršenja pokrenuo tek 1998. godine pred nadležnim sudom, „tokom koga mu je isplaćen iznos od 4.610.46 KM dok je zahtjev za naknadu inflatorne štete u iznosu od 38.466,46 KM odbijen“. Smatra „da su sudovi proizvoljno i voluntaristički prihvatili tvrdnje banke, jer misli da je banka bila dužna njegovo potraživanje zaštititi konverzijom u DEM i čuvati na depozitu kao štednju sve do pojave vlasnika“. U dopuni apelacije apelant traži da ga Ustavni sud, zbog teškog materijalnog stanja, oslobodi plaćanja takse po tužbi i presudi suda u predmetnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, a koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava garantovanih čl. II/3. a), d), e), f) i k) i čl. II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ili pravo iz čl. 2, 5, 6, 8, Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije od 23. augusta 2010. godine u kojoj apelant traži da ga Ustavni sud oslobodi plaćanja sudske takse na podnesenu tužbu i i donesenu presudu u predmetu broj P-1661/04 i u kojoj ponavlja navode iz apelacije, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, te da se ne odnosi na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka i da je apelant predmetni zahtjev prvi put postavio u postupku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić