Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2135/10 (K. Z. i F. Z.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2135/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2135/10, rješavajući apelaciju Krešimira Zelića i Fanike Zelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krešimira Zelića i Fanike Zelić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001146 od 25. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Krešimir Zelić i Fanika Zelić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bugojna podnijeli su 2. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-
Rev-08-001146 od 25. februara 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-587/04 od 3. maja 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženih Federacije Bosne i Hercegovine i Srednjobosanskog kantona –Travnik (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) kojim su apelanti tražili da im tuženi solidarno isplate na ime naknade štete koju su pretrpjeli u štetnom događaju od 16. augusta 1997. godine na porodično-stambenoj zgradi koja se nalazi u Lugu, Općina Bugojno, i na teretnom motornom vozilu marke „mercedes“ ukupan iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. augusta 1997. godine do konačne isplate. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi isplate solidarno na ime novčane satisfakcije za pretrpljeni strah koji su pretrpjeli u štetnom događaju od 16. augusta 1997. godine iznos od po 15.000,00 KM ili ukupno za oba apelanta 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana utuženja 28. septembra 1998. godine do konačne isplate, kao i da im nadoknade troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-
355/05 od 23. novembra 2006. godine žalba apelanata je uvažena, prvostepena presuda preinačena na način da je prvotužena obavezana da apelantima isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 12.625,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2005. godine do isplate. Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđena visina materijalne štete posredstvom vještaka građevinske struke i pošto su apelanti smanjili tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na iznos od 12.625,00 KM, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio i apelantima dosudio zahtijevanu materijalnu štetu. Dalje, istom presudom je utvrđeno da u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete kojim je traženo da se tuženi obavežu solidarno isplatiti apelantima na ime novčane satisfakcije za pretrpljeni strah presuda je ukinuta i u tom dijelu je vraćena prvostepenom sudu na ponovni postupak. U odnosu na drugotuženog, tužbeni zahtjev je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije, te su apelanti obavezani naknaditi drugotuženom troškova spora.
4. Presudom Općinskog suda broj P-587/04 od 15. maja 2007. godine prvotužena je obavezana apelantima na ime naknade nematerijalne štete koju su apelanti pretrpjeli u štetnom događaju od 16. augusta 1997. godine, a koja se odnosi na pretrpljeni strah isplatiti iznos od po 1.000,00 KM ili ukupno 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 28. septembra 1998. godine do konačne isplate i nadoknaditi troškove parničnog postupka. Višak tužbenog zahtjeva apelanata je odbijen kao neosnovan. Kako je naveo Općinski sud, nesporno je utvrđeno da je do štetnog događaja došlo 16. augusta 1997. godine, kada je na gornji sprat kuće apelanata ispaljen jedan projektil kada su uništeni balkoni kuće i vozilo apelanata, pri čemu su apelanti tom prilikom pretrpjeli materijalnu i nematerijalnu štetu. Po mišljenju Općinskog suda, među parničnim strankama sporni su osnov i visina tužbenog zahtjeva u pogledu potraživanja nematerijalne štete. Dalje se navodi da je, radi utvrđivanja osnovanosti potraživanja nematerijalne štete, Općinski sud proveo vještačenje vještaka neuropsihijatra, a na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi. U svom pismenom nalazu i mišljenju vještak neuropsihijatar je na osnovu raspoložive dokumentacije i neposrednog razgovora sa apelantima utvrdio da štetni događaj nije uzrokovao tjelesnu ozljedu kod njih, ali da se psihičko stanje apelanata može opisati kao anksiozno-depresivni poremećaj, a na osnovu simptoma koji odgovaraju Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, i da su oba apelanta trpjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od tri dana i da se on ogleda u jako izraženoj napetosti, zabrinutosti za svoje zdravlje, nesanici, potrebi da imaju policijsku zaštitu, uz pogoršanje općeg zdravstvenog stanja. Višak tužbenog zahtjeva apelanata Općinski sud je odbio kao previsoko postavljen, a u pogledu zakonske zatezne kamate sud ju je dosudio prema pravilima sudske prakse i odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u konkretnom slučaju od dana podnošenja tužbe.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i prvotužene, donio Presudu broj 006-0-Gž-
07-000 584 od 8. maja 2008. godine, kojom je žalba apelanata djelimično uvažena, Presuda Općinskog suda broj P- 587/04 od 15. maja 2007. godine preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, tako da se tuženi obavezuje naknaditi apelantima na ime troškova ranijeg postupka iznos od 2.145,00 KM, te troškove nastale u ponovljenom postupku u iznosu od 343,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. Pri dosuđivanju naknade Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu odredbu člana 200. preuzetog ZOO i pri tome posebno to da ovu naknadu ne treba shvatiti kao ekvivalent povrijeđenom ili izgubljenom dobru, nego kao način da se djelimično smanje nastale štetne posljedice i da dosuđena novčana naknada pruža mogućnost pribavljanja drugih dobara i ugodnosti koje oštećenom pomažu da lakše prebrodi duševnu krizu nastalu kao posljedica nanesenih povreda, kao i usvojena stajališta sudske prakse. Što se tiče žalbenih prigovora tuženog u pogledu osnova tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je zaključio da je osobama koje su izvršile inkriminirajući napad na apelante i njihovu imovinu i zbog kojih su osuđene u krivičnom postupku predmet napada bila sama država, odnosno njen poredak i pravo (Aneks broj 7) da se sve izbjegle i raseljene osobe vrate u svoje domove zagarantovano Ustavom. Iz predmetnog krivičnog spisa se vidi da su se počinitelji upravo i udružili radi počinjenja navedenih krivičnih djela, koja su u biti teroristička i koja su organi tuženog bili dužni spriječiti, te je, stoga, tužena Federacija BiH odgovorna za naknadu štete koja je nastala počinjenjem ovih djela, a kako je to i propisano odredbom člana 180. preuzetog ZOO.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001146 od 25. februara 2010. godine, donesenom po revizijama prvotužene izjavljenim protiv presuda Kantonalnog sud br. Gž-355/05 od 23. novembra 2006. godine i 006-0-Gž-07-000 584 od 8. maja 2008. godine, koju su apelanti primili 3. aprila 2010. godine, revizije protiv obje presude Kantonalnog suda su usvojene, tako što se u odnosu na prvotuženu nižestepene presude u dosuđujućem dijelu preinačene i tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti. Vrhovni sud smatra da stav drugostepenog suda nije pravilan niti na zakonu zasnovan. Po ocjeni Vrhovnog suda, prema odredbama člana 180. ZOO, za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracije ili manifestacija odgovara društveno-politička zajednica (sada država, entitet ili kanton), čiji su organi, po važećim propisima, bili dužni da spriječe takvu štetu. Prema odredbi III člana 4.a) Ustava Federacije BiH, uspostava i nadziranje policijskih snaga spadaju u posebnu nadležnost kantona. To nisu ovlasti koje su, kako navodi Vrhovni sud, Ustavom izričito dodijeljene federalnoj vlasti, a ni ovlasti koje su, po odredbama III člana 2. Ustava Federacije BiH, zajedničke Federaciji BiH i kantonima. Po mišljenju Vrhovnog suda, ni iz odredaba člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, poslovi javnog reda i mira nisu stavljeni u nadležnost federalnih organa unutrašnjih poslova, nego kantona. U vrijeme štetnog događaja bio je na snazi Zakon o unutrašnjim poslovima Srednjobosanskog kantona kojim Zakonom su u članu 1. uređeni unutarnji poslovi, a u koje, između ostalih bliže navedenih u članu 12. tog zakona, spadaju i poslovi neposrednog učestvovanja u vršenju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana, zaštite objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju veće opasnosti, ili kad su red i mir narušeni u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog i drugog nasilnog djelovanja. Vrhovni sud navodi da je takav pravni stav u sličnom slučaju usvojio Ustavni sud Odlukom o dopustivosti u predmetu broj AP 1981/06 od 13. septembra 2007. godine. Dakle, prema zaključku, organi unutrašnjih poslova, odnosno policajci koji su bili dužni da spriječe štetu apelantima pripadali su Srednjobosanskom kantonu u odnosu na kojeg je tužbeni zahtjev apelanata pravomoćno odbijen, a tu odluku apelanti nisu pobijali revizijom, pa u smislu odredbe člana 253. u vezi sa članom 230. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), pa Vrhovni sud nije mogao odlučivati u odnosu na Srednjobosanski kanton. Iz izloženog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je obje revizije u dosuđujućem dijelu usvojene i nižestepene presude preinačio tako što je u odnosu na prvotuženu u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
7. Apelanti su naveli da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu svojih ustavnih prava vide u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je za štetu odgovorna upravo Federacija Bosne i Hercegovine, koja putem svojih službi i organa nije obezbijedila apelantima miran povratak i zaštitu ličnosti, kao i imovinu svake vrste. Oni navode da se radi o šteti koja je nastala najtežim oblikom terorističkog postupanja osoba koje su u to vrijeme sijale strah i strepnju, pa predlažu da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, zaključivši iz odredaba Ustava Federacije BiH i člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, da poslovi javnog reda i mira nisu stavljeni u nadležnost federalnih organa unutrašnjih poslova, nego kantona, pa se ne može konstituisati odgovornost prvotužene za konkretni štetni događaj a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu i okolnost da je apelant prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev bio usmjerio i protiv organa unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona koji su bili dužni da spriječe štetu apelantima, ali da je u odnosu na drugotuženog apelant pravomoćno odbijen. Stoga, budući da tu odluku apelanti nisu pobijali revizijom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada je primjenom relevantne odredbe ZP FBiH (člana 253. u vezi sa članom 230. ZPP) usvojio reviziju prvotuženog i preinačio obje presude Kantonalnog suda (za naknadu materijalne i za naknadu nematerijalne štete), te odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu. Dalje, Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić