Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/10 (B. D.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2137/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2137/10, rješavajući apelaciju Bogdana Džakule, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Džakule podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 464 od 13. travnja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-GŽ-08-000707 od 14. svibnja 2008.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-000 070 od 24. siječnja 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Džakula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa dr.

Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 464 od 13. travnja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-08-000707 od 14. svibnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000 070 od 24. siječnja 2008. godine. Apelant je 13. lipnja 2013. godine dopunio apelacije.

2. Apelant i M.L. 7. rujna 1992. godine zaključili su ugovor o zamjeni stanova u Rijeci, Republika Hrvatska, i u Banjaluci. M.L. kao tužitelj 5. lipnja 1998. godine podnio je tužbu protiv prvotuženog „Mateks“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu prvotuženi), drugotuženog Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), apelanta kao trećetuženog i apelantove supruge kao četvrtotužene radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni stanova i radi predaje u posjed stana u Banjaluci. Apelant i apelantova supruga podnijeli su protutužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je punovažan ugovor o zamjeni stanova, isplatu tržišne vrijednosti stana u Rijeci u iznosu od 320.872,38 KM i predaju u posjed stana u Rijeci.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0- P-06-000 070 od 24. siječnja 2008. godine, u ponovnom postupku, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni stanova (u izreci presude precizirane površine i adrese stanova), da je ništav ugovor o korištenju stana u Banjaluci između apelanta i pravnog prednika drugotuženog i obvezan apelant i apelantova supruga da tužitelju predaju u posjed stan u Banjaluci. Istom presudom odbačen je dio apelantovog protutužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je punovažan ugovor o zamjeni stanova, odbijen dio protutužbenog zahtjeva za predaju u posjed stana u Rijeci i odbijen dio protutužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 320.872,38 KM na ime tržišne vrijednosti stana u Rijeci. Istom presudom obvezan je apelant i apelantova supruga da tužitelju isplate troškove postupka.

4. Obrazlažući odluku, Osnovni sud je istakao da je utvrdio da su tužitelj i apelant živjeli u sredinama u kojim su bili izloženi pritiscima na osnovu nacionalne pripadnosti. Iz iskaza tužitelja, te iskaza svjedoka Đ.Ć. slijedi da se tužitelj izravno požalio ovom svjedoku da mu se prijetilo, kao i da se prijetilo članovima njegove obitelji, te da se od njega zahtijevalo da napusti stan u Banjaluci. Osim toga, apelant je izjavio da su organi Republike Hrvatske prema njemu primjenjivali mjere upravljene na ograničavanje njegovih sloboda, odnosno da su mu oduzeli osobne dokumente i nametnuli obvezu redovitog javljanja policiji. Nakon zamjene stanova tužitelj i apelant i apelantova supruga stupili su u posjed stanova. Tijekom 1993. godine vojna policija tužitelja je prinudnim putem iselila iz stana u Rijeci. Presudom Općinskog suda u Rijeci od 27. travnja 1995. godine otkazano je apelantu stanarsko pravo zato što stan u Rijeci nije koristio u periodu duljem od šest mjeseci. Dalje, Osnovni sud je istakao da ugovor o zamjeni stanova formalno ispunjava uvjete zakonitosti, jer je stambeni organ Općine Banjaluka dao suglasnost da se stan mijenja i jer je Vlada Republike Hrvatske dala generalnu suglasnost za zamjenu stanova na kojim su nositelji stanarskog prava bili pripadnici bivše JNA. Međutim, ugovor o zamjeni nije punovažni pravni posao, jer volja za zaključivanje ugovora o zamjeni stanova nije formirana dobrovoljno, nego pod utjecajem ozbiljnih prijetnji. Osnovni sud je naveo da je člankom 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da se te odredbe primjenjuju i na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena izvršena u periodu od 1. travnja 1992. godine do 19. prosinca 1998. godine, sukladno Zakonu o stambenim odnosima. U slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni nadležni organ će prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), teret dokazivanja je na strani koja tvrdi da je na temelju ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju nije bilo dobrovoljnosti tako da je tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen.

5. U odnosu na odbacivanje dijela protutužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je odluku donio u smislu članka 60. stavak 3. ZPP jer je tužbeni zahtjev o kojem je ranije počela teći parnica identičan protutužbenom zahtjevu. Vezano za dio protutužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju stana u posjed u Rijeci, Osnovni sud je naveo da tužitelj nije više u posjedu ovog stana, a iz spisa slijedi da je Općinski sud u Rijeci pravosnažnom sudskom presudom apelantu i apelantovoj supruzi otkazao ugovor o korištenju stana. Nema odgovornosti tužitelja za gubitak posjeda stana u Rijeci, jer iz izvedenih dokaza slijedi da je Republika Hrvatska iskoristila rat i ratnu situaciju i odsustvo apelanta i apelantove supruge iz stana da bi im otkazala ugovor o korištenju stana, a tužitelja prinudnim putem iselila iz stana i stan u Rijeci dala u otkup oficiru Hrvatske vojske. S tim u svezi nije moguće izvršiti restituciju u smislu vraćanja u posjed stana u Rijeci za što nije odgovoran tužitelj, nego isključivo Republika Hrvatska. U odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva u svezi sa isplatom tržišne vrijednosti stana u Rijeci, Osnovni sud je naveo da je stanarsko pravo specifično imovinsko pravo koje se ne može izražavati novčano.

6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-000707 od 14. svibnja 2008. godine žalba tužitelja i žalba apelanta i apelantove supruge djelomično su uvažene, ukinuta odluka o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak. U preostalom dosuđujućem, odbijajućem i odbacujućem dijelu žalba apelanta i apelantove supruge je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, a žalba prvotuženog odbijena je u cijelosti. Osim što je, uglavnom, potvrdio stavove iz prvostupanjske presude, u obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz odredaba članka 32. Zakona o stambenim odnosima slijedi da je za pravnu valjanost ugovora o zamjeni potrebno da su ugovorne strane nositelji stanarskog prava na stanovima koji se zamjenjuju, te da je ugovor o zamjeni zaključen u pismenoj formi i uz pismenu suglasnost davatelja stana na korištenje. Sukladno članku 33. stavak 3. istog zakona, u slučaju odbijanja davanja suglasnosti, nositelj stanarskog prava može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi da on ima pravo na zamjenu i takvo pozitivno rješenje zamjenjuje suglasnost. U konkretnom slučaju Općinski sekretarijat za privredu - Odsjek za upravno-pravne poslove Banjaluka 28. prosinca 1993. godine dao je takvu suglasnost. Međutim, u smislu članka 33. stavak 3. Zakona o stambenim odnosima taj zahtjev mora podnijeti nositelj stanarskog prava kojem je davatelj stana na korištenje odbio dati suglasnost. U konkretnom slučaju prijedlog nije podnio tužitelj kojem je odbijen zahtjev za suglasnost, nego apelant. Osim toga, ugovor o zamjeni nije valjan i zato što apelant nikada nije dobio pismenu suglasnost svog davatelja stana na korištenje. Apelant se pozvao na Sporazum između Republike Hrvatske i komande Garnizona Kninskog korpusa, koji je generalne prirode i ne može zamijeniti pojedinačnu suglasnost davatelja stana na korištenje.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 464 od 13. travnja 2010. godine odbijena je revizija apelanta i apelantove supruge. Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova u postupku po reviziji. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je za punovažnu zamjenu stanova potrebna suglasnost (odobrenje, pristanak) davatelja stana na korištenje. U odnosu na tužitelja, Vrhovni sud je naveo da je, u smislu članka 33. Zakona o stambenim odnosima, postojala takva suglasnost, jer prvotuženi kao davatelj stana na korištenje nije dao pismenu suglasnost, ali suglasnost je dao nadležni stambeni organ. Međutim, u odnosu na apelanta u smislu članka 32. stavak 3. Zakona o stambenim odnosima, davatelji stana na korištenje ne mogu unaprijed i prije zaključenja konkretnog ugovora o zamjeni dati generalnu suglasnost za zamjenu. Osim toga, sporazumom koji je zaključen 21. studenog 1991. godine između Vlade Republike Hrvatske i Komande Vojnopomorske oblasti nije data generalna suglasnost za zamjenu stanova, nego je ugovoreno da se osobama koje žele mijenjati stanove neće praviti bilo kakve smetnje.

8. Vrhovni sud je dalje naveo da, sukladno članku 104. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. U konkretnom slučaju nije moguća obostrana restitucija, jer se apelantu i apelantovoj supruzi ne može predati stan u Rijeci, budući da su oni izgubili stanarsko pravo na tom stanu. Međutim, za to ne može snositi krivnju tužitelj, jer on, prema propisima Republike Srpske, ima pravo na povrat stan na kojem je bio prijeratni nositelj stanarskog prava, dok apelant i apelantova supruga, po propisima Republike Hrvatske, to pravo nemaju. S tim u svezi, tužitelju se ne može uskratiti pravo na vraćanje stana u Banjaluci samo zato što to isto pravo nemaju apelant i apelantova supruga u Rijeci. U odnosu na isplatu tržišne vrijednosti stana u Rijeci, Vrhovni sud je naveo da, sukladno članku 11. stavak 3. Zakona o stambenim odnosima, izričito je zabranjeno prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Osim toga, apelant i apelantova supruga nisu dokazali da u slučaju da ih je tužitelj blagovremeno obavijestio da je napustio stan u Rijeci, oni ne bi izgubili taj stan, odnosno da bi ga mogli otkupiti.

9. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da su redoviti sudovi donijeli pogrešne odluke, jer je nesporno da je tužitelj napustio stan u Rijeci, da je otišao u Njemačku, a njega nije obavijestio. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske podnijelo je tužbu protiv njega i sud je donio odluku da mu prestaje stanarsko pravo, jer stan nije koristio dulje od šest mjeseci. Apelant navodi da je on bio savjestan, da nije bilo mana volje, a da je tužitelj napustio stan u Rijeci i da ga nije obavijestio. Posljedice ništavosti su da svaka strana mora vratiti ono što je primila, a krivnju zato što on ne može vratiti stan u Rijeci snosi tužitelj.

10. Dopunom apelacije apelant je dostavio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/10 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio