Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2173/10 (L. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2173/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-2173/10, rješavajući apelaciju Lejle Kamerić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle Kamerić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0- Gž-08-000480 od 27. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lejla Kamerić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, a koju zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001659 od 13. maja 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000480 od 27. maja 2009. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 30. novembra 2011. godine.
2. Općinski sud u Tuzli presudom broj 032-0-P-07-001562 od 30. novembra 2007.
godine obavezao je „Uniqa osiguranje“ d.d. Sarajevo, Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantici isplati na ime dijela osigurane sume iznos od 14.650,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 08. juna 2007. godine, pa do konačne isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je kod apelantice nastupila povreda trajnog karaktera koja se ogleda u ograničenoj pokretljivosti gležnja u lakom stepenu a što za rezultat ima umanjenje životne aktivnosti od 5%. Utvrđeni procent vješak je odredio na osnovu tačke 214. tačka a) tablica tuženog. Utvrđeni procent umanjenja životne aktivnosti od 5% ujedno predstavlja i procent invalidnosti koji je nastupio kod apelantice. Obzirom da je povreda odnsono invalidnosti nastupila za vrijeme trajanja ugovora o kolektivnom osiguranju po polisi broj 41-006121, to je u skladu sa članom 942. i
919. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tuženi obavezan da apelantici isplati iznos koji predstavlja procent ugovorene naknade po polici osiguranja za slučaj invalidnosti od nesretnog slučaja.
3. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-08-000480 od 27. maja 2009. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačena, tako da je dosuđena naknada snižena sa iznosa od 14.650,00 KM na iznos od 8.790,00 KM, a troškovi parničnog postupka sniženi sa iznosa od 2.947,00 KM na iznos od 1.768,20 KM. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je potvrđena. Također, odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude je ukazano da su sastavni dio polise osiguranja broj 41-006121 bili i Opšti uslovi za osiguranje osobe od posljedica nesrećnog slučaja (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi), pa da je prvostepeni sud pogriješio kada je na glavnoj raspravi odbio predloženo čitanje ovih uslova, kao sastavnog djela zaključenog ugovora-polise. Nadalje, ukazano je da je članom 7. tačka 3. Opštih uslova propisano da se pri funkcionalnom oštećenju ekstremiteta, procent invalidnosti mjeri u zavisnosti od funkcionalne nesposobnosti cijelog ekstremiteta. Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka ortopeda i pojašnjenja koje je dao na raspravi održanoj pred ovim sudom proizilazi da je procent umanjenja životne aktivnosti od 5% kod apelantice utvrđen na osnovu tačke 214. tačka a) Tabele tuženog, te da on predstavlja i stepen invalidnosti. Također, na temelju pojašnjenja nalaza vještaka utvrđeno je da prema Tablicama tuženog koje se imaju primijeniti gubitak cijelog ekstremiteta noge povlači procenta invalidnsoti od 60%, a vještak se decidno izjasnio da kod utvrđivanja procenta invaliditeta nije uzeo u obzir ekstremitet kao cjelinu, već samo konkretnu povredu. S obzirom da se procent invaliditeta mjeri u zavisnosti od funkcionalne nesposobnosti cijelih ekstremiteta (član 7. točka 3.) Opštih uslova, a gubitak cijele noge povlači procent invalidnosti od 60%, to se procenta invalidnosti od 5% koji je utvrdio vještak stavlja u proporciju sa procentom invalidnsoti od 60%, a sve u odnosu na osiguranu sumu.
4. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te podnijela apelaciju Ustavnom sud.
5. Ustavni sdu je Odlukom o dopustivosti broj AP-1836/09 od 17. decembra 2009.
godine apelaciju odbacio kao preuranjenu jer u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom nije bio okončan.
6. Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Rev-09-001659 od 13. maja 2010. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je ukazano da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, a da pobijani dio odbijajuće pravosnažne presude ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku a što je uslov dopustivosti revizije.
7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica najprije ističe da se vještak uopšte nije izjašnjavao o funkcionalnom oštećenju i da to i nije bio predmet vještačenja. Nadalje, apelantica smatra da su Opšti uslovi koje je Kantonalni sud cijenio nejasni, neprecizni i da ne sadrže primjer kako bi se po formuli tuženog utvrđivala funkcionalna oštećenja ekstremiteta. Također, apelantica smatra i da je Kantonalni sud bezrezervno prihvatio Opšte uslove tuženog, te da je propustio cijeniti da li su usklađeni sa čl. 100., 142., 919. i 920. ZOO. U dopuni apelacije od 30. novembra 2011. godine tvrdi da tuženi u ponudi za zaključenje ugovora o osiguranju nije predočio Tabele po kojim se utvrđuje procenta invaliditeta, te da nije obezbijedio bilo kakve informacije o spornom članu 7. tačka 3. Opštih uslova na kojim je Kantonalni sud utemeljio svoju odluku, odnosno da su one poznate samo tuženom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP-1836/09 od 17. decembra 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08- 000480 od 27. maja 2009. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelantice. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09- 001659 od 13. maja 2010. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000480 od 27. maja 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 27. maja 2009. godine, a apelacija podnesena 11. juna 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim navodima koji se, u suštini, svode na tvrdnju da joj je pravo na imovinu, povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić