Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2197/10 (B.B.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2197/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2197/10, rješavajući apelaciju B.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 188 od 26. februara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001 684 od 11. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada podnio je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 188 od 26. februara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-
001 684 od 11. decembra 2007. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 572/08 od 14. jula 2008. godine, donesenom povodom apelacije istog apelanta podnesene protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 684 od 11. decembra 2007. godine, apelaciju odbacio kao preuranjenu s obzirom na to da je na osnovu apelantovih navoda bio u toku postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom koju je izjavio protiv navedene presude. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelanta uputio da, nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena. Apelant je to i učinio, te je podnio apelaciju broj AP 2197/10 protiv Presude Okružnog suda broj 011-0- Gž-06-001 684 od 11. decembra 2007. godine i Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 188 od 26. februara 2010. godine.
3. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-243/05 od 8. septembra 2006. godine obavezana je tužena Republika Srpska–Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 19.150 KM, i to: na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova pretrpljenih povodom povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti iznos od 19.000 KM i na ime naknade zbog pretrpljene materijalne štete iznos od 150 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Vezano za troškove parničnog postupka, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan u tom dijelu jer je tužbeni zahtjev neopredijeljen i ostatak tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete.
4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je na temelju izvedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da je protiv apelanta vođeno više krivičnih postupaka, i to: krivični postupak po optužnici Osnovnog javnog tužiteljstva u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) u krivičnom predmetu broj K.235/2001 zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivični postupak u predmetu broj K.237/2003 zbog krivičnog djela tjelesna povreda iz člana 134. stav 1. KZRS. Krivični postupak vođen u predmetu broj K.235/2001 je okončan donošenjem presude od 19. novembra 2002. godine, kojom je optužba protiv apelant odbijena a krivični postupak u predmetu broj K.237/2003 je okončan donošenjem presude od 3. marta 2004. godine, kojom je apelant oslobođen optužbe. Takođe, Rješenjem Okružnog suda broj KV-204/01 od 3. januara 2003. godine odbijena je žalba Tužiteljstva podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda broj KV-90/01 od 12. septembra 2001. godine kojim je utvrđeno da nema mjesta za provođenje istrage protiv apelanta zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja iz člana 337. stav 2. KZRS. Kod navedenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da je vođenjem navedenih krivičnih postupaka za apelanta nastupila nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti prema odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/98, u daljnjem tekstu: ZOO), te da je nesporno da je apelantu potrebno dosuditi naknadu na ime nematerijalne štete. Svoju odluku sud je obrazložio činjenicom da apelant živi u malom mjestu u kojem se vijest o vođenju više krivičnih postupaka brzo proširi, što je apelantu proizvelo mnogo neugodnosti i nanijelo štetu njegovom ugledu. Prilikom odlučivanja o visini naknade štete Osnovni sud se rukovodio rezultatima dokaznog postupka, pa mu je na ime obeštećenja dosudio novčani iznos kao u dispozitivu presude, ocjenjujući kriterijume propisane članom 200. stav 2. ZOO, kojim je propisano da će sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete i o njenoj visini voditi računa o značaju povrijeđenog dobra, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Osnovni sud je dalje odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete zbog angažovanja advokata, jer je uvidom u spise predmeta utvrdio da je u oba krivična postupka iznos troškova odbrane isplaćen iz budžetskih sredstava, dok je djelimično usvojio apelantov zahtjev koji se odnosi na njegove putne troškove koje je nesporno imao vezano za putovanje u Prijedor, gdje su se ročišta održavala, ocjenjujući udaljenost Prijedora od Novog Grada, dosudivši mu iznos od 150 KM. Ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete je odbijen kao neosnovan. U vezi sa prigovorom tužene o zastarjelosti predmetnog potraživanja iz osnova vođenje krivičnog postupka u predmetu broj K.235/02, Osnovni sud je zaključio da navedeno potraživanje nije zastarjelo, pa je odbijen kao neosnovan prigovor tužene iz razloga što je apelant tužbu podnio 12. decembra 2005. godine, po ocjeni suda, samo jedan dan mimo zakonskog roka (jer je oca vodio ljekaru) primjenom člana 383. ZOO, kojom odredbom je propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjerilac nije bio u mogućnosti da zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001684 od 11. decembra 2007. godine žalba tužene je uvažena i Presuda Osnovnog suda broj P-243/5 u osporenom dosuđujućem dijelu preinačena tako da je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova nastalih povredom ugleda, časti, slobode i prava ličnosti u iznosu od 19.000 KM i zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 150 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je, takođe, obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.840 KM.
6. Suprotno stavu prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelantu ni po jednom od zakonskih osnova ne pripada pravo na naknadu štete iz razloga što su protiv apelanta vođena dva krivična postupka u kojima je od prvostepenog suda protiv njega odbijena optužba, odnosno što je oslobođen od optužbe i što su obje presude postale pravomoćne. U odnosu na treći postupak utvrđeno je da nema mjesta za provođenje istrage, zbog čega krivični postupak protiv apelanta nije ni vođen. Naime, Okružni sud smatra da iz spisa predmeta proizlazi da apelant nije bio neopravdano osuđen, niti je neopravdano lišen slobode, te da stoga nema mjesta za primjenu odredbe člana 541. ranijeg Zakona o krivičnom postupku, tj. sada odredbe člana 425. Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP) kao posebnog osnova za naknadu štete, jer se, prema odredbama glave XXXII navedenog zakona, naknada štete (nematerijalne i materijalne) može ostvariti samo ukoliko je prouzrokovana neopravdanom osudom ili neosnovanim lišavanjem slobode. Okružni sud u konkretnom slučaju nalazi da ne postoje uslovi za naknadu ni po opštim propisima o naknadi štete, niti je u pitanju posebna odgovornost tužene za štetu koja je u vezi sa obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog organa. S tim u vezi je ukazao da, prema odredbi člana 3. ranijeg ZKP, i člana 3. stav 1. novog ZKP, svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica, pa kako je Okružni sud ocijenio, organi tužene su radnje u vezi sa krivičnim gonjenjem apelanta preduzimali u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima, te takvim postupanjem nisu ugrozili ugled i dostojanstvo apelanta i zato što u konkretnim slučajevima nije donesena osuđujuća krivična presuda, pa je apelantov ugled bio zaštićen ovom presumcijom. Dakle, sama činjenica da apelant nije osuđen govori u prilog osnovanosti žalbenih navoda tužene da je apelant imao pravično suđenje tako da osnov za naknadu štete nije utemeljen na odredbi člana 154. ZOO, kao je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Okružni sud, takođe, smatra pogrešnim stav prvostepenog suda u vezi sa ocjenom prigovora zastare tuženog (u vezi sa vođenjem krivičnog postupka u predmetu broj K.235/02) smatrajući da ima mjesta za primjenu člana 383. ZOO, kojom odredbom je regulisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze (zbog ratnog stanja, epidemije, velikih elementarih nepogoda) u koje nesagledive prepreke se ne može podvesti činjenica, kako je to zaključio prvostepeni sud, da je apelant svoga oca vodio ljekaru posljednjeg dana isticanja zakonom propisanog roka. Dakle, kako je presuda u konkretnom predmetu postala pravomoćna 11. decembra 2002. godine, a apelant je tužbu sudu podnio 12. decembra 2005. godine, to se, po ocjeni tog suda, ima smatrati da je apelantovo potraživanje u ovom dijelu zastarjelo zbog čega je zaključio da su žalbeni navodi tužene osnovani, jer je tužba sudu podnesena po proteku zakonskog roka prema odredbi člana 376. ZOO. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud o apelantovim žalbenim navodima odlučivao po neurednom tužbenom zahtjevu. Naime, kod zahtjeva koji se tiče naknade nematerijalne štete (pored obrazloženog razdvajanja dijela zahtjeva koji se tiče naknade štete za duševne bolove zbog narušenog ugleda, časti i dostojanstva i naknade za duševne bolove zbog povrede slobode i prava ličnosti, što sve predstavlja jedan vid štete), apelant je u postavljenom zahtjevu nabrojao sve posljedice vođenja predmetnih krivičnih postupaka usljed kojih je trpio duševne bolove (neosnovana suspenzija na radnom mjestu, vođenje disciplinskog postupka, ometanje aplikacije po raspisanom konkursu u organe pravosuđa). Okružni sud je apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, naknadu troškova za angažovanje advokata, troškova odlaska na ročišta, troškova izdržavanja u vrijeme suspenzije ocijenio neosnovanim i utemeljenim na pogrešenoj primjeni materijalnog prava, pa je pobijanu presudu u osporenom dijelu preinačio primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 do 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom člana 397. stav 2. ZPP.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 188 od 26. februara 2010. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 684 je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, donio presudu koju apelant revizijom osporava. Po ocjeni Vrhovnog suda, činjenice da je prema apelantu pokrenut istražni a zatim i krivični postupak, pa i onda kada je istražni postupak obustavljen, odnosno kada je u krivičnom postupku optužba prema apelantu odbijena, odnosno kada je on oslobođen od optužbe za izvršenje navedenih krivičnih djela, same za sebe nisu dovoljne za odgovornost tužene za naknadu štete. Vrhovni sud smatra da bi tužena odgovarala za štetu nanesenu apelantu samo pod pretpostavkom utvrđenja nezakonitog i nepravilnog rada lica koja su vodila postupak u ime organa tužene, Tužiteljstva. Ocjenom opravdanosti pokretanja istražnog a zatim krivičnog postupka protiv apelanta na osnovu osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela Vrhovni sud smatra da se ne mogu tretirati kao nepravilni i nezakoniti rad organa tužene, zbog čega nema pretpostavki za odštetnu odgovornost tužene shodno članu 172. stav 1. ZOO, kojom odredbom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Međutim, u situaciji kada je postojala osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i u vezi sa tim pokrenuti istražni i krivični postupci podizanjem optužbe po kojima su organi tužene postupali u zakonom propisanom postupku (Tužiteljstvo u postupcima u kojima je istražni postupak obustavljen, u krivičnom postupku u kojem je apelant oslobođen od optužbe, odnosno optužba odbijena da je izvršio krivična djela koja su mu stavljena na teret) Vrhovni sud smatra da se ne može zaključiti da je organ tužene postupao nezakonito kada je protiv apelanta pokrenuo navedene postupke (član 154. ZOO), dakle, nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe člana 172. u vezi sa odredbom člana 154. ZOO potrebne za obavezivanje tužene za naknadu štete apelantu, zbog čega jeVrhovni sud na osnovu člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3. a), d), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine ili pravo iz čl. 2, 5, 6, 8, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da mu je tužena dužna naknaditi štetu, jer je „neosnovano i nepravilno optuživan pa je sud zbog svog nepravilnog rada i izgubio sporove“. Dalje navodi da mu je šteta prouzrokovana i zbog „malograđanskih ogovaranja od strane zlobnika“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava garantovanih iz čl. II/3. a), d), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine ili pravo iz čl. 2, 5, 6, 8, člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić