Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2302/10 (S. G.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2302/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2302/10, rješavajući apelaciju Slavka Gavrilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Gavrilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000311 09 Uvp od 29. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000311 09 U od 9. jula 2009. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.021/702-
2743/08 od 5. marta 2009. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske Banja Luka, sjedište zamjenika Sokolac (kancelarija Pale) broj UN-531/07 od 8. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trnova podnio je 14. juna 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 000311 09 Uvp od 29. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 000311 09 U od 9. jula 2009. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.021/702-2743/08 od 5. marta 2009. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske Banja Luka, sjedište zamjenika Sokolac (kancelarija Pale) (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS) broj UN-531/07 od 8. aprila 2008. godine.
2. Zaključkom Pravobranilaštva RS broj UN-531/07 od 8. aprila 2008. godine obustavljen je postupak vansudskog poravnanja povodom apelantovog zahtjeva za naknadu ratne štete. U obrazloženju zaključka je navedeno da je u ovoj pravnoj stvari Pravobranilaštvo 8. aprila 2008. godine održalo raspravu kojoj je bio prisutan apelant kao oštećeni na kojoj se izjasnio da nije saglasan i da ne prihvata zaključenje predloženog vansudskog poravnanja, kako je to konstatovano zapisnikom sa spomenute rasprave. S tim u vezi Pravobranilaštvo je ukazalo na odredbu člana 10. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05, u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi štete) kojom je propisano da će se zaključkom obustaviti postupak vansudskog poravnanja ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje, što je u konkretnom predmetu slučaj.
3. Ministarstvo pravde je Rješenjem broj 08.021/702-2743/08 od 5. marta 2009. godine odbilo kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv Zaključka Pravobranilaštva RS broj UN-531/07. Uvidom u spise predmeta utvrđeno je da je Pravobranilaštvo, rješavajući po apelantovom zahtjevu kao člana porodice poginulog borca radi naknade nematerijalne i materijalne štete nastale usljed pogibije bliskog srodnika (apelantovog oca), ponudilo apelantu zaključivanje vansudskog poravnanja koje apelant nije prihvatio, pa je predmetni postupak zaključkom obustavljen. Apelant je u prigovoru naveo da je uništen duševnim bolom i patnjom zbog pogibije svoga oca, zbog čega zahtijeva da mu se isplati naknada za nastalu nematerijalnu štetu u iznosu od 15.000 KM. Ministarstvo pravde je u vezi sa apelantovim navodima navelo da nije sporno da je Pravobranilaštvo nadležno da provodi vansudsko poravnanje sa strankama u predmetima naknade ratne štete prema odredbi čl. 4. i 5. Zakona o naknadi štete. Ministarstvo pravde je na kraju zaključilo da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno da je Pravobranilaštvo zakonito postupilo, nudeći apelantu poravnanje i naknadu štete u visini i na način propisan čl. 16. i 20. spomenutog zakona a u vezi sa članom 21. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/04 i 47/06. u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). Prema tome, kako ni prvostepeni organ niti Ministarstvo pravde nisu imali bilo kakvu drugu mogućnost da riješe ovu pravnu stvar, osim u skladu sa odredbama navedenog zakona, apelantov prigovor je odbijen kao neosnovan.
4. Okružni sud je Presudom broj 14 0 U 000 311 09 U od 9. jula 2009. godine apelantovu tužbu izjavljenu protiv Rješenja Ministarstva pravde broj 14 0 U 000311 09 Uvp od 29. marta 2010. godine odbilo kao neosnovanu.
5. Okružni sud je zaključio da iz spisa predmeta proizlazi da je pred prvostepenim organom na usmenoj raspravi podnosilac zahtjeva Ljeposava Gavrilović izjavila da prihvata vansudsko poravnanje, dok je apelant izjavio da sa njim nije saglasan. Naime, u konkretnom slučaju apelantu je nuđeno da zaključi poravnanje tako što će mu se odrediti naknada nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM u vidu davanja dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina i kamatnom stopom od 1,5% godišnje od dana zaključenja vansudskog poravnjanja, te da će se isplata vršiti u 10 jednakih rata počev od devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, sa pravom prijevremenog otkupa u skladu sa čl. 4. i 16. Zakona o naknadi štete. Kod takvog stanja stvari Okružni sud je zaključio da, budući da je apelant odbio da zaključi poravnanje, organi tužene su pravilno postupili kada su zaključkom obustavili postupak, da je Okružni sud pravilno postupio kada su apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu na osnovu člana 31. navedenog zakona.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 14 0 U 000311 09 Uvp od 29. marta 2010. godine, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 14 0 U 000311 09 U, zahtjev odbio kao neosnovan. Apelant je u zahtjevu naveo da je zahtjev podnio iz razloga što smatra da „zakon u Republici Srpskoj o pravu na ovo potraživanje nije u skladu sa Ustavom i ljudskim pravima“. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Vrhovni sud je naveo da je, i pored sveg razumijevanja za apelantovo potraživanje, u konkretnom slučaju jedina zakonom predviđena mogućnost bila donošenje zaključka o obustavi postupka primjenom odredbe člana 10. stav 1. Zakona o naknadi štete, zbog čega je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan na osnovu odredbe člana 40. stav 1. navedenog zakona.
7. Nezadovoljan osporenim odlukama, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Smatra da sudovi nisu pravilno sagledali činjenično stanje i s tim u vezi primijenili materijalno pravo, Zakon o naknadi štete. Dalje navodi hronologiju postupanja u konkretnom postupku i, u vezi s tim, ističe da se u obrazloženjima osporenih odluka samo konstatuje da nema drugih zakonskih mogućnosti osim isplate iznosa koji su mu ponuđeni, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje primjenom člana 10. stav 1. Zakona o naknadi štete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud je, u predmetu broj AP 3087/08, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je zaključio da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju opravdan zahtjev koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati zbog čega je apelaciju odbacio zbog istih razloga kao i u predmetnom slučaju. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 3087/08 od 21. decembra 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP 3087/08 je zaključeno „da je postupak koji su apelanti pokrenuli podnošenjem zahtjeva za naknadu nematerijalne štete proveden u skladu sa Zakonom o naknadi štete, da se iz osporenih odluka ne može zaključiti da su organi koji su postupali povodom njihovog zahtjeva propustili da primijene neke od relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, da su apelanti u toku cijelog postupka slobodno raspolagali svojim zahtjevom, te osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka, apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu“. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju apelantovi navodi svode na primjenu odredbi Zakona o naknadi štete, Ustavni sud nalazi da se razlozi navedeni u Odluci o dopustivosti broj AP 3087/08 od 21. decembra 2010. godine u segmentu povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na apelantov slučaj, pa zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić