Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/10 (H. H.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2304/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2304/10, rješavajući apelaciju Hasana Hadžiosmanovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Hadžiosmanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000292 od 27.

travnja 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0- Gž-08-000 696 od 6. siječnja 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Hadžiosmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Fadil Hadrović, odvjetnik iz Olova, podnio je 11. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000292 od 27. travnja 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0- Gž-08-000 696 od 6. siječnja 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0- P-07-000 242 od 28. prosinca 2007. godine obvezana je tužena JU Gimnazija „Visoko“ Visoko (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime razlike plaća i naknada za topli obrok, regres, prijevoz i kontinuirani rad isplati novčane iznose (u izreci presude preciziran period i visina iznosa) sa zakonskim zateznim kamatama i naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijen je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. Obrazlažući odluku, Općinski sud je naveo da, sukladno članku 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), osnovica za obračun plaće ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, osnovicu za obračun plaće i koeficijent složenosti poslova utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na temelju usuglašenog prijedloga kantonalnog ministra za financije i ministra obrazovanja i sindikata. Plaće uposlenim utvrđene na navedeni način ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Činjenica da Kolektivni ugovor ne sadrži koeficijente nije od utjecaja na mogućnost primjene Kolektivnog ugovora. Sukladno nalazu i mišljenju, Općinski sud je istakao da je donio odluku kao u izreci presude.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 696 od 6. siječnja 2009. godine žalba tužene i umješača na strani tužene Zeničko-dobojskog kantona je usvojena, prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantov zahtjev u odnosu na isplatu razlike plaće sa zateznim kamatama u cijelosti odbijen, a iznos dosuđenih troškova je smanjen (u izreci presude navedeni iznosi razlike plaća i troškovi postupka). U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da Kolektivni ugovor nije primjenjiv, zato što subjekti iz članka 28. stavak 2. Kolektivnog ugovora nisu utvrdili osnovicu za plaću i koeficijent složenosti, tako da ne postoje parametri za obračun osnovne plaće.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-09- 000292 od 27. travnja 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da plaću i koeficijent složenosti poslova za uposlene u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca nadležna vlada kantona na osnovu usuglašenog prijedloga kantonalnog ministra financija i ministra obrazovanja i sindikata. Nesporno je da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije na temelju usuglašenog prijedloga kantonalnog ministra financija i ministra obrazovanja i sindikata utvrđivala osnovicu i koeficijent složenosti poslova kako je propisano odredbama članka 28. stavak 2. Kolektivnog ugovora. U takvoj situaciji ima mjesta samo za primjenu stavka 3. članka 28. Kolektivnog ugovora, tj. apelant može potraživati razliku plaća ako dokaže da je plaća koja mu je isplaćivana niža od plaće koju su primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Apelant nije dokazao da je njegova plaća koju je primao bila manja od plaće službenika kantonalnog organa uprave, niti je tu tvrdnju uopće iznosio tijekom postupka, budući da je svoj zahtjev temeljio na pogrešnom tumačenju odredbi članka 28. stavak 2. Kolektivnog ugovora. 5. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da su pobijane odluke nezakonite, odnosno da nisu utemeljene u Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru. U prilog navedenom apelant je ukazao na odluke Ustavnog suda broj AP1472/07 i AP 2208/07.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

U svezi sa apelantovom navodima o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 780/08 (odluka Ustavnog suda od 21. prosinca 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio: „… apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave.“ S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelantovi navodi odnose na primjenu odredaba Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi koji su navedeni u citiranoj Odluci broj AP 780/08 u cijelosti odnose i na ovaj slučaj. U odnosu na apelantovo ukazivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 2208/07 i AP 1472/07, Ustavni sud smatra da je navedeno neutemeljeno kao dokaz za njegove tvrdnje, budući da ukazivanje na različitu praksu, u situaciji kada Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i datim obrazloženjima redovitih sudova, ne može samo po sebi ukazivati na povredu apelantovih ustavnih prava. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/10 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio