Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2355/10 (R. J.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2355/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2355/10, rješavajući apelaciju Rajka Janjića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Janjića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Už-09-000032 od 6. svibnja 2010. godine, Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-0-U-09-000013 od 5. listopada 2009. godine, Rješenja Ureda gradonačelnika, Apelacione komisije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj UP-II-01.7-35-000955/08 od 15. siječnja 2009.
godine i Rješenja Odjeljenja za raseljene osobe, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 23-1326/99 od 28. studenog 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 14. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Už-09-000032 od 6. svibnja 2010. godine, Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-U-09-000013 od 5. listopada 2009. godine, Rješenja Ureda gradonačelnika, Apelacione komisije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj UP-II-01.7-35-000955/08 od 15. siječnja 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za raseljene osobe, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 23-1326/99 od 28. studenog 2008. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja broj 23-1326/99 od 28. studenog 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacione komisije broj UP-II-01.7-35-000955/08 od 15. siječnja 2009. godine, naloženo je apelantu da oslobodi od osoba i osobnih stvari stan u stambenom naselju Grbavica, vlasništvo Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: stan). Istim rješenjem utvrđeno je da je apelant zakoniti privremeni korisnik i da nema pravo na alternativni smještaj. Također, istim rješenjem odlučeno je da prestaje pravo privremenog korištenja stana apelantu, ukinuto je rješenje Odjeljenja od 20. travnja 2004. godine i određen rok od petnaest dana za apelantovo iseljenje. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je navelo da je u postupku utvrđeno da apelant nije sudjelovao u prijavi na javni poziv Općine Travnik iako je 25. lipnja 2008. godine od službenih osoba upoznat sa javnim pozivom i upozoren na posljedice u slučaju da se ne odazove na poziv u Općini Travnik. S tim u svezi, apelant je odbio pomoć za obnovu svog stambenog objekta u Općini Travnik, tako da su ispunjeni uvjeti iz članka 19. stavak 3. točka 4. Zakona o vraćanju napuštene imovine koji propisuju da privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj ako je primio ili odbio stambeni kredit, građevinski materijal ili drugi oblik financijske ili građevinske pomoći.
3. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-U-09-000013 od 5. listopada 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Už-09-000032 od 6. svibnja 2010. godine, odbijena je apelantova tužba kao neutemeljena. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da apelant neutemeljeno traži poništenje rješenja Apelacione komisije, budući da je dokazano da apelant na temelju odredbe članka 19. stavak 3. točka 4. Zakona o vraćanju napuštene imovine nema pravo na alternativni smještaj. Naime, sam apelant je priznao da nije podnio prijavu na javni poziv za projekt Općine Travnik, gdje je bilo predviđeno da se apelantu kao raseljenoj osobi odobri pomoć u obnovi stambene jedinice, odnosno da mu se omogući da stambenu jedinicu osposobi za stanovanje i na taj način ostvari pravo na povratak u prijeratno mjesto stanovanja. Opravdanja koja apelant navodi ne predstavljaju pravno valjane i objektivne razloge da se ne primijeni navedena odredba Zakona o vraćanju napuštene imovine.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. U obrazloženju apelacionih navoda apelant navodi da je točno da se nije javio na poziv Općine Travnik 25. lipnja 2008. godine (iz zdravstvenih razloga i zato što nije imao novca), ali je to tražio ranije 8. veljače 2008. godine, tako da je na taj način obnovio zahtjev za obnovu u ranijem mjestu prebivališta. Apelant ističe da je postupanjem organa uprave i sudova izgubio pravo na alternativni smještaj, a nema pravo na obnovu porušene imovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su organi uprave i redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zaključuje da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na slobodu kretanja i prebivališta nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje ovih prava, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić