Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2361/10 (S. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2361/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2361/10, rješavajući apelaciju Spomenke Matošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenke Matošević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 013255 09 Gž od 1. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Spomenka Matošević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijela je 16. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 013255 09 Gž od 1. aprila 2010. godine

2. Presudom Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 013255 08 P od 22. januara 2009. godine poništene su odluke tuženog „Impregnacije-Holz“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01/11-928/08 od 19. aprila 2008. godine i broj 01/11-928/08 od 13. maja 2008. godine. Istom presudom tuženom je naloženo da apelanticu vrati na posao, i to na radno mjesto na kojem je radila prije otkaza ugovora o radu ili drugo radno mjesto shodno stručnoj spremi i osposobljenosti, kao i da joj isplati iznos od 1.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. augusta 2008. godine i da joj isplati plaće za periode i u iznosima bliže označenim izrekom presude, kao i troškove ovog postupka u iznosu od 3.145,22 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u pogledu kamata od prije 18. augusta 2008. godine, kao i zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa apelantice odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom vrati isplaćeni iznos otpremnine od 3.406,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. septembra 2008. godine pa do konačne isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u pogledu kamata od prije 24. septembra 2008. godine apelantičin zahtjev odbijen kao neosnovan.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude nakon provedenog dokaznog postuka, uvidom u Odluku tuženog broj 01/11-928/078 od 19. aprila 2008. godine, utvrdio da je apelantici kao zaposleniku tuženog otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 01/11-2050/2000 od 1. oktobra 2000. godine radi privrednih, tehničkih i organizacionih promjena. Uvidom u Odluku tuženog broj 01/11-928/08 od 13. maja 2008. godine je utvrđeno da je apelantici kao zaposleniku tuženog na temelju odluke o otkazu ugovora o radu utvrđeno pravo na otpremninu koju je apelantica primila u iznosu od 3.406,00 KM, odnosno 1.741,46 eura. Općinski sud je zaključio da tuženi u postupku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantice nije postupio u skladu sa čl. 87, 98. i 101. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/2000 i 29/2003, u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Po ocjeni tog suda, nije sporno da poslodavac može otkazati ugovor o radu shodno članu 87. zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga. Međutim, poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, koji u periodu od šest mjeseci ima namjeru da, zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu dužan je da se konsultuje sa Vijećem zaposlenika, odnosno sa Sindikatom, prema članu 98. navedenog zakona, kako tuženi u konkretnom slučaju nije postupio, zbog čega je odlučio kao u izreci presude, te zato što nije dokazao da je apelantici prije davanja otkaza ugovora o radu davao plaću u iznosu koji predstavlja najniži iznos koji zaposleniku pripada shodno članu 8. Općeg kolektivnog ugovora na teritoriji Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 19/00 i 54/05). U pogledu apelantičinog zahtjeva za buduća novčana potraživanja, nakon donošenja prvostepene odluke, sud o istom zahtjevu nije odlučivao, ocjenjujući da zaposlenik ne može tražiti buduća potraživanja koja nisu dospjela, tj. da ima pravo na ime plate potraživati samo dospjela potraživanja, u konkretnom slučaju do donošenja prevostepene odluke suda. Općinski sud je dalje utvrdio da, budući da je apelantica uspjela sa tužbenim zahtjevom da se ponište kao nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, te da je od tuženog primila otpremninu, to joj je, shodno članu 210. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 2/02, 13/93 i 13/94, „Službene novine FBiH“ broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), naloženo da je vrati tuženom. Odluku o kamatama sud je donio na temelju člana 279. stav 3. ZOO dok je odluku o troškovima ovog postupka donio na temelju odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 P 013255 09 Gž od 28. septembra 2009. godine, odlučujući o žalbi apelantice i tuženog, preinačio Presudu Općinskog suda broj 51 0 P 013255 08 P tako da se poništavaju odluke tuženog broj 01/11-928/08 od 19. aprila 2008. godine i broj 01/11- 928/08 od 13. maja 2008. godine, da se nalaže tuženom da apelanticu vrati na posao, i to na radno mjesto na kojem je radila prije otkaza ugovora o radu ili drugo radno mjesto shodno stručnoj spremi i osposobljenosti, te da joj isplati 1.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i za periode bliže definisane izrekom presude do donošenja prevostepene presude od 22. januara 2009. godine, dok se preko navedenog datuma odbija apelantičin tužbeni zahtjev i zahtjev za isplatu troškova ovog postupka u iznosu od 3.154,22 KM. Preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za naplatu troškova postupka odbijen je kao neosnovan. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom vrati isplaćeni iznos otpremnine od 3.406,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. septembra 2008. godine pa do konačne isplate, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva tuženog u pogledu kamata od prije 24. septembra 2008. godine odbijen kao neosnovan.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je riječ o određivanju dospijeća zakonske zatezne kamate zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o pravu na zateznu kamatu regulisanom ZOO. Član 277. navedenog zakona propisuje da dužnik koji zaskasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu, koja prestavlja kaznu zbog kašnjenja dužnika u ispunjenju novčane obaveze. Dakle, dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni svoju obavezu u roku predviđenom za ispunjenje, pa kako iz stanja spisa predmeta proizlazi da plaće apelantice dospijevaju svakog 1. u mjesecu za prethodni mjesec, a da tuženi apelantici nije isplatio plate u navedenom roku, to je on zapao u docnju i zakonska kamata teče od dana dospijeća navedene obaveze. Stoga, Kantonalni sud smatra da je neispravan stav prvostepenog suda i da zakonska kamata teče od podnošenja tužbe. Takođe, smatra da su neosnovani apelantičini navodi u pogledu odluke o otpremnini zbog toga što su odluke o otkazu ugovora o radu nezakonite pa su kao takve poništene, a apelantica je primila navedeni iznos, pa je dužna vratiti ga sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja zahtjeva. Osim toga, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantičine navode da joj se isplate buduća potraživanja nakon donošenja prvostepene presude pa do povratka na posao, budući da ona nisu dospjela, pa ih kao takve, po ocjeni suda, nije ni mogla tražiti. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode tuženog u pogledu odluke o troškovima postupka, ocjenjujući da su oni odmjereni u skladu sa parničnim postupkom, advokatskom tarifom i prema vrijednosti spora koji je utvrđen prvostepenom presudom.

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 51 0 P 013255 09 Gž od 1. aprila 2010. godine, odlučujući o prijedlogu apelantičinog punomoćnika radi ispravke greške u Presudi Kantonalnog suda broj 05 0 P 013255 09 Gž od 28. septembra 2009. godine radi isplate troškova postupka, utvrdio da se ispravlja greška u presudi tog suda, tako što u izreci presude umjesto stava II koji glasi: da se „Nalaže tuženom da apelanticu vrati na posao i to na radno mjesto na kojem je radila prije otkaza ugovora o radu, ili drugo radno mjesto shodno stručnoj spremi i osposobljenosti, kao i da joj isplati iznos od 1.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i periode pobiliže označene izrekom presude sve do donošenja prvostepene presude od 22. januara 2009. godine, dok se preko navedenog datuma apelantica odbija sa tužbenim zahtjevom i troškovima postupka u iznosu od 3.145,22 KM, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelantice radi naplate troškova odbija kao neosnovan“, treba da stoji: „Nalaže se tuženom da apelanticu vrati na posao i to na radno mjesto na kojem je radila prije otkaza ugovora o radu, ili drugo radno mjesto shodno stručnoj spremi i osposobljenosti, kao i da joj isplati platu za mjesece, u periodima i sa zakonskom zateznom kamatom do donošenja prvostepene presude 22. januara 2009. godine, dok je preko navedenog datuma apelantica odbijena sa zahtjevom, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 3.145,22 KM, kao i sa preostalim tužbenim zahtjevom za naplatu troškova postupka.“ Takođe, odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za naknadu troškova sastava prijedloga donošenja rješenja o ispravci presude u iznosu od 900,00 KM.

7. Kantonalni sud je, ispitujući osnovanost zahtjeva apelantičinog punomoćnika, utvrdio da je on osnovan, mada je Kantonalni sud u preinačenoj presudi dosudio predmetne iznose onako kako ih je postavio njen punomoćnik. Međutim, taj sud je ipak našao da tuženi apelantici za period od 1. aprila 2008. godine do 1. februara 2009. godine na ime neisplaćenih mjesečnih plata duguje iznos od po 400,00 KM na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec počev od dana dospijeća. Dakle, budući da se radi o nejasnoći koja je, ustvari, pogreška prilikom izrade sudske odluke, to je, u smislu odredbe člana 195. stav 1. ZPP, Kantonalni sud odlučio kao u izreci presude. Međutim, odlučujući apelantičin prijedlog za naknadu troškova sastava prijedloga za donošenje rješenja o ispravci presude od 900,00 KM, taj sud je primjenom odredbe člana 387. stav

1. ZPP zahtjev odbio kao neosnovan, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 51 0 P 013255 09 Gž od 1. aprila 2010. godine, odlučujući o apelantičinom prijedlogu radi naknade troškova odgovora na žalbu, odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantičin punomoćnik 4. decembra 2009. godine podnio prijedlog za donošenje dopunske presude kojim je naveo da taj sud presudom od 28. septembra 2009. godine nije odlučio o troškovima postupka koji se odnose na sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.197,55 KM, 4.00 KM troškova poštarine za preporučeno slanje odgovora na žalbu i 90,00 KM na ime sastava prijedloga za donošenje dopunske presude. Kantonalni sud je, na osnovu odredbe člana 397. stav 1. ZPP o zahtjevu punomoćmika apelantice za naknadu odgovora na žalbu, slanja odgovora na žalbu, sastava prijedloga za donošenje dopunske presude u ukupnom iznosu os 2.101,55 KM, primjenom člana 387. stav 1. istog zakona zahtjev odbio kao neosnovan, zaključivši da se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice. Naime, odredbom člana 387. stav 1. ZPP je propisano da pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice o čemu odlučuje brižljivom ocjenom svih okolnosti. Dakle, prema stanovištu ovog suda i sudskoj praksi, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice, te je, stoga, odlučio kao u izreci presude.

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, odredbe ZPP, jer je sud njen zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav prijedloga za donošenje rješenja o ispravci presude tog suda odbijen kao neosnovan. Dalje, navodi da je njenom tužbenom zahtjevu u ovom dijelu trebalo udovoljiti primjenom člana 387. stav 2. ZPP, jer smatra da se, prema navedenoj odredbi zakona, troškovi postupka odmjeravaju shodno tarifi za nagrade odvjetnika, budući da je ovaj vid nagrade za sastav odgovora na prigovor predviđen tačkom 2. člana 14. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, pa je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2361/10 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio