Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2373/10 (S. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2373/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2373/10, rješavajući apelaciju Slavka Radonjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Radonjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republika Srpske broj 118-0-
Rev-08-001 070 od 20. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000829 od 26. avgusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-000-783 od 4. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Radonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 070 od 20. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000829 od 26. avgusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000-783 od 4. marta 2008. godine. Istovremeno apelant je osporio i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 653 od 14. juna 2007. godine i Rješenje Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P 06-000-783 od 1. decembra 2006. godine, kojima je dozvoljeno ponavljanje postupka.
Uvodne napomene
2. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj RS-29/95 od 29. avgusta 2001. godine ZZ „Zadrugar“ Vrbanjci iz Vrbanjaca (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelantu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 11.956,74 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu naknadi troškove postupka.
3. Po prijedlogu tužene kojim je tražila ponavljanje pravosnažno okončanog postupka broj P RS-
29/95 Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-P-06-000-783 od 1. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 653 od 14. juna 2007. godine, dozvolio ponavljanje navedenog postupka.
Osporene presude
4. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000-783 od 4. marta 2008. godine donesenom u ponovnom postupku djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta tako što je tužena obavezana da apelantu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 1.364,89 KM (kao glavni dug) i kamatu na glavni dug na način pobliže preciziran u stavu 1. izreke presude, dok je odbijen preostali dio zahtjeva u odnosu na isplatu glavnog duga i zakonske zatezne kamate. Stavom 2. izreke presude tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka, dok je preostali dio zahtjeva na ime troškova postupka odbijen.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je na temelju provedenog dokaznog postupka, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud utvrdio da među strankama nije sporno da je apelant na blagajni prednika tužene položio novčana sredstva 23. februara 1987. godine u iznosu od 320.000,00 i 4. decembra 1989. godine iznos od 5.000.000,00 sve u tadašnjim dinarima, da je pravni prednik tužene navedeni novac trebao uplatiti u Fond penzijsko i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Fond PIO) u korist apelanta na ime doprinosa iz PIO za period koji je bio zaposlen kod prednika tužene i to od 29. marta 1979. godine do 29. marta 1989. godine. Međutim, kako je u obrazloženju navedeno, za apelanta je sporno da li je tužena izvršila uplatu navedenih sredstava Fondu PIO. U vezi sa tim spornim pitanjem Osnovni sud je naveo da je tužena u ponovnom postupku sudu predočila originalnu uplatnicu SDK Banjaluka ekspozitura Kotor Varoš iz decembra 1989. godine na iznos od 5.000.000,00 dinara (što je bio i osnovni razlog da se dozvoli ponavljanje postupka), čime je tužena dokazala tvrdnje o uplati novčanih sredstava, pa budući da apelant nije iskazivao sumnju u autentičnost takve javne isprave Osnovni sud je uzeo za dokazanu činjenicu da je pravni prednik tužene uplatio navedeni iznos Fondu PIO u svrhu uplate doprinosa na ime apelanta. Sa druge strane, kako je naveo Osnovni sud, tužena nije pružila dokaze tvrdnji da je izvršila uplatu i iznosa od 320.000,00 dinara Fondu PIO u korist apelanta, osim paušalnih tvrdnja da je uplatu izvršila, ali da ne posjeduje dokaz o izvršenoj uplati, pa je sud takve navode tužene ocijenio paušalnim i neosnovanim. Na tako utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je primijenio odredbu člana 210. Zakona obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U odnosu na visinu uplate izvršene u dinarima i konverzije dinara u DM, odnosno KM provedeno je vještačenje po vještaku finansijske struke.
6. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenim protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000829 od 26. avgusta 2008. godine kojom je, između ostalog, žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu odluke o pripadajućoj kamati na način pobliže preciziran u izreci presude, dok je žalba apelanta u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da žalbenim navodima apelant osporava pravilnost i zakonitost prvostepene presude, tako što smatra da je izvedenim dokazima zapravo dokazao da tužena Fondu PIO nije proslijedila ni iznos od 5.000.000,00 dinara. Međutim, drugostepeni sud je, suprotno navodima apelanta, kao pravilne prihvatio razloge prvostepenog suda da kopija podneska PIO Bihać od 27. novembra 2003. godine ima manju dokaznu snagu u donosu na originalnu uplatnicu na navedeni iznos kojom je tužena dokazala da je navedeni iznos proslijedila Fondu PIO. U vezi sa navodima apelanta da je nezakonito dozvoljeno ponavljanje postupka u predmetnoj parnici, Okružni sud je naveo da ti navodi ne mogu biti predmet ocjene u predmetnom žalbenom postupku budući da su ti navodi već cijenjeni od strane navedenog suda u žalbi na rješenje prvostepenog suda kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka. Nadalje, Okružni sud je našao da je žalba apelanta osnovana u dijelu odlučenja o zakonskoj zateznoj kamati (o čemu se sud iscrpno izjasnio na str. 3. i 4. osporene presude), pa je u tom dijelu presuda preinačena, shodno odredbama člana 226. i 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Odlučujući o reviziji apelanta podnesenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 070 od 20. maja 2010. godine reviziju kao neosnovanu odbio. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se revizijom neosnovano ukazuje da uplata iznosa od 5.000.000,00 dinara nije izvršena saglasno odredbi člana 318. ZOO-a koju je citirao. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da iz uplatnice priložene uz prijedlog za ponavljanje postupka proizlazi da je 17. decembra 1989. godine tužena dala nalog tadašnjoj SDK da sa njenog računa izvrši uplatu iznosa od 5.000.000,00 dinara na račun Fonda PIO u svrhu doprinosa za apelanta. Istaknuto je da je uplatnica ovjerena štambiljom SDK te je pojašnjeno da su u vrijeme predmetne novčane transakcije sva pravna lica i fondovi imali račune isključivo kod SDK, a da tada postojeće banke nisu vršile ovakav platni promet: Navedeno je da je izdavanjem tako sačinjenog virmana i njegovom ovjerom od strane SDK, tužena kao nalogodavac, doznačila iznos od 5.000.000,00 dinara na račun Fonda PIO i time u potpunosti izvršila svoju obavezu, u smislu odredbe člana 318. ZOO-a. U odnosu na tvrdnje apelanta da je predmetna uplata moguće „stornirana“Vrhovni sud je naveo da je tu tvrdnju apelant tokom prvostepenog postupka morao dokazati, što je očigledno propustio da učini.
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je prije svega nezadovoljan činjenicom da su sudovi dozvolili ponavljanje postupka osporavajući u tom smislu donesena rješenja. Nadalje, odluke donesene u ponovnom postupku osporava sa aspekta primjene materijalnog prava jer je iz dopisa Fonda PIO vidljivo da mu staž nije priznat za period od 29. marta 1979. godine pa do 18. decembra 1990. godine, što znači da za taj period nije uplaćen doprinos za PIO, čime je apelant dokazao da tužena nije izvršila svoju obavezu. Teret dokazivanja je, prema mišljenju apelanta, bio na tuženoj da dokaže i da provjeri da li su uplaćena sredstava zaista došla na račun Fonda PIO, pa su sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka i to odredbe člana 209. u vezi sa članom 123. ZPP.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant osporava i rješenja iz tačke 3. ove odluke kojima je dozvoljeno ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je nakon toga proveden novi parnični postupak koji je pravosnažno okončan osporenom presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 070 od 20. maja 2010. godine, koja je ujedno i konačna odluku u tom postupku. S obzirom na tu okolnost Ustavni sud će ispitati navode apelanta u odnosu na osporene presude koje su donesene u ponovnom postupku..
11. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta u odnosu na osporene presude, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da je apelantov tužbeni zahtjev samo djelimično osnovan za šta su dali dovoljno jasna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim što ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka, a o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno izjasnili, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić