Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2377/10 (A. B. i S. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2377/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-2377/10, rješavajući apelaciju Alije Beganovića i Sulejmana Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Beganovića i Sulejmana Beganovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051838 09 Gž 2 od 21. aprila 2010.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051838 09 P 2 od 5. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alije Beganović i Sulejman Beganović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, a koje zastupa Ismet Velić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051838 09 Gž 2 od 21. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051838 09 P 2 od 5. novembra 2009. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 65 0 P 051838 09 P 2 od 5. novembra 2009. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051838 09 Gž 2 od 21. aprila 2010. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili da se ponište rješenja Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi)-Federalno ministarstvo odbrane od 18. mart 2005. godine kojim je apelantima prestala profesionalna vojna služba sa danom 28. februar 2005. godine u Vojsci FBiH, rješenja prvotuženog od 29. avgusta 2005. godine kojim su odbijene žalbe apelanata protiv rješenja o prestanku profesionalne vojne službe, te da se prvotuženom i Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: drugotuženi) – Oružane snage BiH naloži da apelante vrate u Oružane snage BiH kao lica na službi u oružanim snagama, te ih rasporede na odgovarajuće dužnosti u skladu sa stručnom spremom potrebnom za vršenje iste.
3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da su apelanti rješenjima provtužene stavljeni na raspolaganje u trajanju od šest mjeseci počev od 1. juna 2004. godine jer nisu zadovoljavali kriterij za ostanak u Vojsci FBiH određen u Kriterijima za otpuštanje prekobrojnih pripadnika Vojske FBiH (starosna granica od 35 godina, apelant Alija je imao 37 godina, a apelant Sulejman 38 godina života). Osporenim rješenjima provtuženog apelantima je prestala profesionalna vojna služba po isteku otkaznog roka sa danom 28. februara 2005. godine, a njihove žalbe na ova rješenja odbijene su kao neosnovane. Nadalje, u obrazloženjima osporenih odluka je ukazano da su osporena rješenja prvotuženog donesena u skladu sa Odlukom Predsjedništva BiH o smanjenju profesionalnog sastava Vojske FBiH od 29. januara 2004. godine, Odlukom Predsjedništva BiH o veličini i strukturi Oružanih snaga BiH od 24. marta 2004. godine, Kriterijima za otpuštanje prekobrojnih pripadnika Vojske FBiH, kao i čl. 114. i 118. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH. Najzad, osnovanim je ocijenjen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog. U vezi s tim je ukazano da shodno Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH, entitetske vlada i dalje odgovaraju za dugove, zaduženja i ostale obaveze etnitetskih ministarstava nastale do 1, januara 2006. godine.
4. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio navode apelanta da izreka prvostepene presude ne ogovara preciziranom tužbenom zahtjevu, jer iako ne sadrži broj rješenja provtuženog koja su apelanti osporavali ne dovodi u sumnju sa kojim tužbenim zahtjevom su apelanti odbijeni. Nadalje, ne upuštajući se u ocjenu opravdanost trajanja postupka Kantonalni sud je zaključio da ona u konkretnom slučaju nije uticala na zakonitost i pravilnost prvostepene presude. Neosnovnim su ocijenjeni i navodi apelanta o pogrešnoj primjeni člana 116. stav 2. i člana 117. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave. U vezi s tim je ukazano da je raspoređivanje službenika na raspolaganju u drugi organ uprave bez konkursa, propisano kao mogućnost koja zavisi od upražnjenih radnih mjesta, pa tek u slučaju da u drugom organu uprave postoji upražnjeno radno mjesto o takvom raspoređivanju sporazumno odlučuje rukovodilac organa uprave i službenik na raspolaganju. Najzad, Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda o nepostojanju pasivne legitimacije na strani drugotuženog.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelanti smatraju i da su osporenim presudama prekršeni čl. 2., 4., 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te član 5. e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Po mišljenju apelanta povreda prava na pravično suđenje se ogleda u činjenici da izreka prvostepene presude ne odgovara preciziranom tužbenom zahtjevu, te u pogrešnom zaključku drugostepenog suda da dužina postupka nije uticala na zakonitost i pravilnost donesenih odluka. Nadalje, apelanti tvrde da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo jer su potpuno zanemarili da su, u vrijeme dok su oni bili na raspolaganju, u radni odnos primljena druga lica kojim je ranije prestao radni odnos. S obzirom da su postojala upražnjena radna mjesta, apelanti smatraju da je pogrešno primijenjeni čl. 116. i 117. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave. Nadalje, obzirom da su bili stavljeni na raspolaganje, i da im navedene zakonske odredbe daju prvenstvo u zapošljavanju, te da su postojala upražnjena radna mjesta na koja su mogli biti raspoređeni, apelanti smatraju i da su diskriminisani, te da im je iz istih razloga povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da su onemogućeni da nastave da rade, a u situaciji kada bili ispunjeni zakonom propisani uslovi za to, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na rad i s tim u vezi garancije ustanovljene naprijed navedenim odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izričito izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminsiani, ali da iz navoda iz apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U prilog ove tvrdnje apelanti su istakli da su redovni sudovi potpuno zanemarili da su u vrijeme kada su bili stavljeni na raspolaganje bilo upražnjenih radnih mjesta na koja su primljena lica kojim je bio prestao radni odnos, iako su prema relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave, oni imali prioritet u zapošljavanju. Međutim, osim navoda da su postojala upražnjena radna mjesta, apelanti ne navode i u tom smislu ne nude niti jedan dokaz da li su ispunjavali i uslove da budu raspoređeni na upražnjena radna mjesta u okviru Oružanih snaga BiH na koja su primljena druga lica. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su apelanti prvobitno i stavljeni na raspolaganje jer nisu ispunjavali utvrđeni kriterij od 35 godina starosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i da su navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad očigledno (prima facie) neosnovanim. Najzad, obzirom na zaključak o nediskriminaciji u vezi sa pravom na rad, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode o diskriminaciji i u odnosu na čl. 2., 4. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 5. e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić