Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2415/10 („Tubić trans“ d.o.o. Maglaj i A.T.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2415/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2415/10, rješavajući apelaciju DOO „Tubić trans“ Maglaj i A.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Tubić trans“ Maglaj i A.T. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Pr 025228 10 Pžp od 28. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 025228 09 Pr od 26. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tubić trans“ d.o.o. Maglaj i A.T. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Maglaja, koje zastupa Eldin Bašić, advokat iz Maglaja, podnijeli su 17. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Pr 025228 10 Pžp od 28. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 Pr 025228 09 Pr od 26. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 84 0 Pr 025228 09 Pr od 25. novembra 2009. godine apelanti su proglašeni odgovornim što su na način bliže preciziran u izreci rješenja postupili protivno odredbi člana 5. stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu (u daljnjem tekstu: Zakon) počinivši prekršaj kažnjiv po članu 41. stav 1. tačka 2. i stav 2. navedenog zakona. Za navedeni prekršaj prvoapelantu, kao pravnom licu, izrečena je uslovna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM koja se neće izvršiti pod uslovom da u roku od godinu dana od dana pravosnažnosti rješenja ne učini novi isto tako težak ili teži prekršaj, a drugoapelantu, kao odgovornom licu prvoapelanta, novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je sud, nakon ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj povezanosti, te u vezi sa odbranom apelanata, nesporno utvrdio da vozač vučnog i priključnog vozila prvoapelanta prilikom kontrole službenika Granične policije na graničnom prelazu Brod u vozilu nije imao iskaznicu za vozača za obavljanje takve vrste prevoza. Osnovni sud je dodao da navedeno proizlazi i iz uvida u standardizovani izvještaj i kopije iskaznica za vozača I.O. iz koje je vidljivo da je izdata za obavljanje prevoza za prevoznika „Neri“ d.o.o. Maglaj. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je na nesporan način utvrdio da su apelanti navedenim vozilima obavljali međunarodni prevoz robe, a što je proizašlo iz međunarodnog tovarnog lista iz kojeg je vidljivo da se navedenim skupom vozila vrši prevoz robe iz Slovenija u BiH. Prvostepeni sud je našao nespornim da su prvoapelantu izdate licence za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza tereta, da vozači posjeduju CPC certifikate i diplome, kao i to da posjeduje iskaznice za vozača izdate od nadležnog organa. Međutim, Osnovni sud je temeljem svih provedenih dokaza utvrdio da je kritične prilike skupom vozila prvoapelanta, za njegove potrebe, vršen međunarodni drumski prevoz robe iz Slovenije u BiH i da je navedenim vozilima upravljao vozač koji kod sebe nije imao iskaznicu za vozača prvoapelanta, nego za „Neri“ d.o.o.
3. U vezi sa takvim utvrđenjem, Osnovni sud se pozvao i citirao odredbe člana 5. st. 1. i 2. i člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona, te odredbe člana 5, kao i člana 14. stav 4. Pravilnika o uslovima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog i drumskog prevoza putnika, tereta i opasnih stvari (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koje propisuju da iskaznica za vozača vrijedi isključivo za obavljanje prevoza kod prevoznika s kojim vozač ima zaključen ugovor. Osnovni sud je odbranu apelanata ocijenio neosnovanom i neuvjerljivom, navodeći da činjenica da su zaključili ugovor o iznajmljivanju vozača od drugog prevoznika i da posjeduju licencu za ovu vrstu prevoza i iskaznice i certifikate za vozače ne oslobođa ih obaveze da vozač u vozilu, pored ostalog, ima i iskaznicu koja glasi na tog prevoznika, odnosno ne oslobađa ih prekršajne odgovornosti za prekršaj koji im se stavlja na teret.
4. Odlučujući o žalbi apelanata, Okružni sud je Rješenjem broj 84 0 Pr 025228 10 Pžp od 28. aprila 2010. godine žalbe odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je naveo da je, ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe, naveo da prvostepeni sud nije pogrešno primijenio zakon i učinio povredu materijalnog propisa o prekršajima kada je apelante proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona. Naime, Okružni sud je, pojašnjavajući svoj stav o neosnovanosti žalbe, citirao navedenu odredbu kojom je propisano da će se novčano kazniti za prekršaj domaći prevoznik ako obavlja prevoz, a prestane ispunjavati neke od uslova propisanih odredbom članom 5. stav 2. Zakona, a što podrazumijeva i ispunjavanje nekih uslova u pogledu stručne osposobljenosti zaposlenih radnika. U obrazloženju je dalje istaknuto da je, prema odredbi člana 6. Pravilnika, koji je sastavni dio Zakona, jedan od uslova za dobijanje licence prevoznika u međunarodnom drumskom saobraćaju i postojanje stalno zaposlenih vozača, najmanje u skladu sa brojem licenciranih vozila koji posjeduju certifikat za obavljanje prevoza u međunarodnom drumskom prevozu. Navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, znači da licenciranim vozilima prevoznika mogu upravljati samo vozači koji su stalno zaposleni kod tog prevoznika i koji imaju certifikat i da samo takvi vozači mogu dobiti iskaznicu za vozača koju izdaje Ministarstvo komunikacija i prometa BiH. Okružni sud je dodao da navedena iskaznica predstavlja i dokaz da prevoznik ispunjava uslove u pogledu stručne osposobljenosti za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza tim prije što, prema odredbi člana 5. tačka c) Pravilnika, navedena iskaznica spada u obavezne dokumente koje vozač prevoznika mora imati u vozilu tokom vožnje. Na temelju navedenog, kako je istaknuto u obrazloženju, činjenica da su apelanti odobrili da njihovim vozilom u obavljanju međunarodnog drumskog prevoza upravlja lice koje ne posjeduje iskaznicu za obavljanje tog prevoza od nadležnog ministarstva sadrži sva obilježja prekršaja iz člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona.
5. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističu da su tokom postupka dokazali da posjeduje uredno izdate licence za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza, da vozači posjeduju CPC certifikate i diplome, kao i iskaznice za vozače, što znači da prvoapelant nije prestao ispunjavati uslove propisane odredbom člana 5. stav 2. Zakona. Činjenica da je vozač I.O. prilikom kontrole imao iskaznicu za prevoznika „Neri“ d.o.o. ne može se podvesti pod odredbe člana 41. Zakona u vezi sa članom 5. istog zakona. Apelanti su ukazali i na sudsku praksu gdje je kod istovjetnog činjeničnog stanja obustavljen prekršajni postupak protiv apelanata, jer radnje koje su im stavljene na teret nisu prekršaj.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22).
8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Podržavajući svoju praksu zauzetu u sličnim predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti broj AP 37/10 od 16. januara 2013. godine, tač. 11. i 12, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika koji čini sastavni dio Zakona, dovoljno jasno obrazložili svoj stav u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu sadržaj odredaba na koje su se redovni sudovi pozvali, Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim sve navode apelanata usmjerene u tom pravcu. Osim toga, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja i prethodno iznesen zaključak Ustavnog suda u vezi sa primjenom materijalnog prava u konkretnom slučaju ukazivanje apelanata na različitu praksu suda u jednom slučaju, odnosno konkretno Osnovnog suda u Gradišci, samo po sebi ne vodi zaključku da „različita praksa sudova“ zaista i postoji. Navedeno tim prije što su apelanti u prilogu apelacije dostavili nepravosnažno rješenje navedenog suda koje kao takvo ne može biti relevantno sa aspekta ukazivanja na „različitu praksu sudova“. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić