Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2418/10 (A. M., M. Č. i M. T.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2418/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2418/10, rješavajući apelaciju Amire Muslić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Muslić, Munevere Čehajić i Mufide Tucaković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002081 od 10. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amira Muslić, Munevera Čehajić i Mufida Tucaković (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Sarajeva, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Edine Jahić & Tanje Hadžagić iz Sarajeva, podnijele su 18. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002081 od 10. marta 2010. godine.

2. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-DN-II-07-5056 od 4. januara 2008. godine na osnovu Darovnog ugovora broj Ov.br. 1152/83 od 19. maja 1983. godine izvršio uknjižbu prava vlasništva u zk. ul. broj LXXI/197 k.o. Sarajevo na 55/96 nekretnina upisanih do sada na Hafi Zubetljak (u daljnjem tekstu: poklonodavac) u korist Amine Zubetljak-Olovčić (u daljnjem tekstu: poklonoprimac).

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-002081 od 10. marta 2010. godine žalba apelantica izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 065-0-DN-II-07-5056 je odbijena kao neosnovana.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da, nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama predviđenim članom 221. a u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Herecegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Suprotno žalbenim navodima apelantica o nezakonitosti upisa, Kantonalni sud je utvrdio da je darovnim ugovorom od 19. maja 1983. godine poklonodavac darovala svojoj kćerki cijeli njen vlasnički dio od 55/96 nekretnina upisanih u LXXI/197 a da je prvostepeni sud izvršio prenos prava vlasništva upravo onako kako je to definisano navedenim ugovorom kao podobnoj ispravi za sticanje stvarnog prava na nekretninama iz člana 3. stav 2. tačka

1. Zakona o zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je, takođe, istakao da prvostepeni sud nije ni vršio prenos prava vlasništva zemljišta, kako to apelantice u žalbi neosnovano ističu, jer ni poklonodavac nije imala pravo vlasništva na zemljištu koje je u zemljišnim knjigama upisano kao državna svojina, tj. jer se prenos prava vlasništva odnosio samo na zgrade, i to: dio kuće sagrađene na k.č. broj 42 i ljetnu kuhinju sagrađenu na k.č. broj 522, na zemljištu upisanom u zemljišnim knjigama kao državna svojina. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom člana 235. ZPP žalbu apelantica odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvncija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da se osporena presuda temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbi Zakona o zemljišnim knjigama, jer odredba darovnog ugovora glasi „da poklonodavac poklonoprimcu daruje cijeli njen dio od 55/96 u zk. ul. broj LXXI/197 k.o. Sarajevo i trajno pravo korištenja zemljišta na parceli k.č. broj 522 u istom ulošku“. S tim u vezi, apelantice ističu da je odredbom člana 10. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se nekretnina u prometu označava prema podacima iz zemljišne knjige, a ne prema podatku iz zemljišne knjige, te, stoga, smatraju da se postavlja pitanje „da li se nekretnina smatra označenom ako je upisan samo broj zemljišnoknjižnog uloška u koji je upisana ili je neophodno upisati i broj katastarske čestice, njenu kulturu i površinu“. Dalje navode da su i one zakonske nasljednice poklonodavca i da je navedenim darovnim ugovorom umanjena ostavinska masa iza poklonodavca, zbog čega je prekršeno njihovo pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelantice ne nude argumente kojim bi opravdale svoju tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2418/10 (A. M., M. Č. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio