Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2562/10 (JU Gimnazija Mostar)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2562/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2562/10, rješavajući apelaciju JU Gimnazija Mostar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Gimnazija Mostar podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 023182 09 Rev od 4. svibnja 2010. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Gimnazija Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, odvjetnici iz Mostara, podnijela je 25. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 023182 09 Rev od 4. svibnja 2010. godine.

2. Apelantica je protiv tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ministarstva obrazovanja, nauke i sporta (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela tužbu u kojoj je, između ostalog, istakla da joj je tuženi ostao u obvezi isplatiti naknade na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka i rada po osnovu ugovora o djelu za njene uposlenike.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 023182 07 Ps od 18. ožujka 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 023182 08 Pz od 10. listopada 2008. godine, obvezan je tuženi da apelantici isplati naknade na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka i rada na temelju ugovora o djelu (u izreci presude precizirano za koji period i visina naknada) sa zakonskim zateznim kamatama i da joj naknadi troškove postupka.

4. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud donio je Rješenje broj 58 0 Ps 023182 09 Rev od 4. svibnja 2010. godine kojim je reviziju uvažio i presudu Općinskog suda i presudu Kantonalnog suda ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju Rješenja Vrhovni sud je naveo da sudovi nisu stvarno nadležni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, predmet tužbe je dugovanje tuženog za neisplaćene plaće i naknade za svibanj i lipanj 2002. godine. Zakon o proračunima u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o proračunima), koji je važio u tom periodu, propisuje da je proračun procjena godišnjih prihoda i izdataka, a unutar svakog kantonalnog ministarstva financija uspostavlja se trezor koji, između ostalog, planira i izvršava proračun, a Zakonom o izvršenju budžeta uređen je sam način proračuna. Dalje, odredbama članka 27. Zakona o proračunima propisano je da ministarstva koja su nadležna za budžetske korisnike utvrđuju iznose budžetskih korisnika u okviru odobrenih sredstava. Sukladno navedenom, o tom tužbenom zahtjevu može odlučiti samo zakonodavni, odnosno upravni organ kantona. S tim u svezi, ne radi se o građanskopravnom sporu koji bi se rješavao u smislu odredaba članka 1. Zakona o parničnom postupku, odnosno prema odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da je odluka Vrhovnog suda nezakonita, zato što se u konkretnom slučaju radi o građanskopravnom sporu. Dakle, ne radi se o sredstvima za izdatke javne ustanove, kao proračunskog korisnika nego o isplati plaća uposlenim. U konkretnom slučaju nije primjenjiv Zakon o proračunima, jer bi takvim tumačenjem u cijelosti bilo prepušteno tuženom da jednostrano i samovoljno odlučuje kada će obustaviti isplatu plaća apelantičinim uposlenicima. Apelantica navodi da je, po njenom zahtjevu, tuženi 19. svibnja 2005. godine donio Odluku o isplati preostalog iznosa za neisplaćene plaće korisnicima proračuna za svibanj i lipanj 2002. godine, koja je konačna ali je tuženi odbija provesti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine u kojoj je zaključeno da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članku VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud uočava da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila isplatu potraživanja za svoje djelatnike, koji je odbačen. Ustavni sud konstatira da apelantica jeste bila strana u postupku pred redovitim sudovima, ali da predmetna odluka koja se osporava apelacijom ne može imati bilo kakvog utjecaja na apelantičina ustavna prava. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2562/10 (JU Gimnazija Mostar) | Sudska praksa | Aktio