Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2565/10 (J. J.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2565/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2565/10, rješavajući apelaciju Jelenka Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelenka Janjića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-61/09 od 9. marta 2010. godine i K-76/08 od 11. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelenko Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 25. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Kž-61/09 od 9. marta 2010. godine i K-76/08 od 11. septembra 2009. godine. Apelant je u više navrata podnescima dopunjavao apelaciju.

2. Presudom prvostepenog vijeća Suda BiH broj K-76/08 od 11. septembra 2009. godine apelant je oglašen krivim što je u vrijeme i na način pobliže preciziran u izreci presude počinio krivično djelo trgovina ljudima iz člana 186. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te je uz primjenu odredaba čl. 39., 41., 42 i 48. KZ BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju će se uračunati i vrijeme provedeno u pritvoru počev od 25. aprila 2008. godine pa dok pritvor traje, sve precizinije u stavu I izreke presude. Stavom II izreke apelant je oslobođen od optužbe da je u vrijeme i na način pobliže preciziran u navedenom stavu presude počinio krivično djelo trgovine ljudima i člana 186. stav 1. KZ BiH i krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja iz člana 196. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Prvostepeno vijeće Suda je u opširnom obrazloženju svoje odluke iscrpno navelo navode tužioca, odbrane i oštećene maloljetne učenice A.K. (u daljnjem tekstu: oštećena), taksativno navelo predložene dokaze učesnika u postupku, te citiralo relevantne zakonske odredbe materijalnog i procesnog prava (o čemu se sud iscrpno izjasnio na stranama od 5 do 8 osporene presude).

3. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da sud nije imao razloga da ne prihvati iskaz oštećene i posumnja u objektivnost njenog iskaza jer je njen iskaz osnažen drugim izvedenim dokazima, prije svega iskazom vještaka Rijada Konjhodžića koji je na uvjerljiv i nedvosmislen način potvrdio da su u toku vještačenja dostavljenih uzoraka utvrđeni zajednički biološki tragovi apelanta i oštećene na tim uzorcima. Sud BiH je dodao da ti dokazi sami po sebi ne dokazuju seksualni odnos apelanta i oštećene, ali potvrđuje iskaz oštećene koja detaljno i uvjerljivo opisuje oblike seksualnog iskorištavanja (o čemu se sud iscrpno izjasnio na strani 9. osporene presude). Sud BiH je također našao utvrđenim da je apelant oštećenu iskorištavao da bi snimao njihove seksualne odnose na način koji je oštećena opisala ne nalazeći razloge da sumnja u istinitost iskaza oštećene, s obzirom na druge provedene dokaze, pa je sud u radnjama apelanta našao obilježja krivičnog djela iz člana 186. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH navodeći detaljno sva obilježja tog krivičnog djela.

4. Odlučujući o podnesenim žalbama protiv prvostepene presude Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Kž-61/09 od 9. marta 2010. godine kojom su žalbe odbijene. Apelaciono vijeće je u iscrpnom obrazloženju presude navelo, između ostalog, da je cijeneći prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda odbrane zaključilo da osporenom presudom nisu počinjene bilo kakve greške koje bi dovele u pitanje ispravnost njenih osnova i pravilnost zaključaka koji iz njih proizlaze. Osvrćući se na prigovore odbrane usmjerene prije svega na diskreditaciju iskaza oštećene, na protivurječnost izreke presude sa njenim razlozima, na nepostojanju razloga o odlučnim činjenicama, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, na tvrdnje da se osporena presuda zasniva samo na iskazu oštećene, da je u postupku prekršen princip jadnakopravnosti stranaka u postupku, da je apelantu prekršeno pravo na odbranu i dr. Apelaciono vijeće se iscrpno izjasnilo u obrazloženju osporene presude ocijenivši ih neosnovanim.

5. Apelaciono vijeće je analizom sadržaja pobijane presude zaključilo da je prvostepeni sud na pravilan način ocijenio irelevantnost svjedočenja predloženih svjedoka odbrane, a samim tim pravilno valorizirao značaj tih svjedočenja, u skladu sa odredbom člana 263. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Po ocjeni Apelacionog vijeće neosnovani su žalbeni prigovori kojima se ukazuje na nezakonitost pribavljanja materijalnih dokaza istaknuvši da je prvostepeno vijeće na razložan način obrazložilo da dokazi pribavljeni od strane oštećene nisu zakoniti dokazi jer nisu pribavljeni radnjama državnih organa u zakonom propisanom postupku i da na takvim dokazima osporena odluka nije zasnovana. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud za svoje činjenične i pravne zaključke iznio logične, potpune i valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeno vijeće, te je na zadovoljavajući način obrazložio razloge iz kojih nalazi da je apelant svojim radnjama ostvario sva, kako objektivan tako i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela iz člana 186. stav 2. KZ BiH.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Prije svega apelant u iscrpnoj apelaciji ukazuje da mu je pritvor određen i produžavan nezakonito (apelant nije dostavio niti jedno rješenje u vezi sa određivanjem i produžavanjem pritvora, a niti je žalbi ukazivao na nezakonito pritvaranje). Ukazuje da je presuda zasnovana samo na jednom dokazu i to iskazu oštećene koji je prema tvrdnjama apelanta izmišljen. Apelant ukazuje da mu je tokom postupka narušena privatnost posebno od strane Tužilaštva BiH u istražnom postupku. Dalje, navodi da sud nije prihvatio dokaz odbrane saslušanjem svjedoka A.O. što dovodi u vezu sa kršenjem prava iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, da su tokom postupka korišteni nezakoniti dokazi. Kršenje prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u prividu dvostepenosti budući da je o njegovoj krivičnoj odgovornosti odlučivo isti sud jer se Apelacioni odjel Suda BiH ne može smatrati višim sudom.

7. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su neosnovani navodi apelanta o povredama prava iz člana 8. Evropske konvencije pojasnivši da je tačno da je stavom 1. navedene odredbe propisano da svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, ali da stav 2. istog člana propisuje situacije u kojima je dozvoljeno miješanje javnih vlasti u vršenju navedenog prava, između ostalog i kada vršenje prava na privatnost nije u skladu sa zakonom, odnosno radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja i morala, te zaštite prava i slobode drugih, kao u konkretnom slučaju. Još je istaknuto da su neprihvatljive tvrdnje apelanta o kršenju njegovog prava na privatnost uzme li se u obzir i okolnost da je tokom cijelog postupka bila isključena javnost.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni i porodični život koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije suštinski identični navodima iz žalbe o kojima se Apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i precizno izjasnilo. Naime, Apelaciono vijeće je ispitujući žalbu u granicama žalbenih razloga utvrdilo da su u radnjama apelanta sadržani svi elementi krivičnog djela za koje je oglašen krivim, pri čemu je dao jasno i argumentovano obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa prigovorom apelanta kojim ukazuje na kršenje prava na odbranu zbog neprihvatanja njegovih dokaza (saslušanje svjedoka A.O.) Ustavni sud zapaža da je iz iscrpnih obrazloženja osporenih presuda uočljivo da je apelantu tokom postupka bilo omogućeno da predlaže dokaze, a Sud BiH u skladu sa svojim ovlaštenjima prihvatio i proveo one dokaze koje je smatrao relevantnim za predmetni postupak, pa činjenica da Sud BiH nije prihvatio navedeni dokaz odbrane smatrajući ga nerelavantim, o čemu se sud iscrpno izjasnio, samo po sebi ne vodi zaključku da je došlo dao kršenja apelantovog prava na odbranu. S obzirom na sve navedeno, zatim odgovor Suda BiH u vezi sa kršenjem apelantovog prava na privatnost, te cijeneći postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi bilo šta što bi ukazivalo na opravdanost apelacionih navoda. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom i privatnost očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa kršenjem prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije koje apelant dovodi u vezu sa, kako apelant tvrdi, nezakonito određenim pritvorom, Ustavni sud zapaža da apelant u vezi s tim nije dostavio, niti jedno rješenje suda, a niti se u predmetnom krivičnom postupku o tome raspravljalo, pa Ustavni sud navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije odbacuje kao očigledno prima facie neosnovane.

13. Apelant također navodi da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojimse garantira pravo na žalbu u krivičnim stvarima. U vezi sa navodima apelanta o kršenju ovog prava u smislu da je Sud BiH odlučivao i u prvostepenom i drugostepenom postupku i da se s toga u konkretnom slučaju radi o „prividnoj dvostepenosti“ Ustavni sud podsjeća da je organizacija i ustrojstvo Suda BiH utemeljeno zakonom, kojim je jasno utvrđeno postupanje i nadležnost tog suda. Imajući u vidu da je nesporno da je apelantu omogućeno pravo na žalbu i da je u konkretnom slučaju Apelaciono vijeće Suda BiH u žalbenom postupku postupalo u skladu sa navedenim zakonom, te ispitalo navode žalbene navode apelanta i dalo iscrpne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično pravne stvari, Ustavni sud ove navode također odbacuje kao prima facie neosnovane.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2565/10 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio