Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2596/10 (I. M. i S. M.-C.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2596/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2596/10, rješavajući apelaciju Ismeta Mujagića i Seade Mujagić-Cimirotić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Mujagića i Seade Mujagić-Cimirotić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 227 od 6. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Mujagić i Seada Mujagić-Cimirotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koje zastupa zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnijeli su 29. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 227 od 6. aprila 2010. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavale elemente propisane članom 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje) od apelanata je 13. jula 2011. godine i 23. septembra 2011. godine zatraženo da dopune apelaciju. Apelanti su dostavili dopune apelacije 21. septembra 2011. godine i 21. novembra 2011. godine.
2. Stavom 1. presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
421/2002 od 4. marta 2004. godine, donesene po tužbi apelanta protiv tuženog Spasoja Stankovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina i po protivtužbi tuženog protiv apelanta radi utvrđivanja prava vlasništva i isplate, utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Gradišci 10. jula 1993. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između apelanata i tuženog kojim su apelanti zamijenili svoje nekretnine koje se nalaze u Gradišci i koje su precizirane u presudi sa nekretninama tuženog koje se nalaze u Požegi, Hrvatska koje su također precizirane u presudi, te je obavezan tuženi da apelantima izda tabularnu ispravu podobnu za upis njegovih prava inače će istu u izvršnom postupku zamijeniti predmetna presuda. Stavom 2. presude obavezan je tuženi da apelantima nadoknadi troškove postupka u preciziranom iznosu sa zakonskim kamatama i u roku preciziranim u presudi. Stavom 3. presude obavezani su apelanti da tuženom isplate iznos pod 42.568,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate dok je stavom 4. presude odbijen zahtjev tuženog za isplatu iznosa preko dosuđenog stavom 3 presude. Nadalje je (stav 5. presude) odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je gradnjom na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva na dvorišnoj zgradi, pušionici i zemljištu ispod objekta sve precizirano u presudi, te da se apelanti obavežu da priznaju i trpe da se tuženi uknjiži kao vlasnik navedenih nekretnina bez njihove saglasnosti na osnovu ove presude nakon njene pravosnažnosti, jer je tuženi odustao od tog zahtjeva.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu dokaza precizirani u presudi, utvrđeno da su apelanti i tuženi zaključili ugovor u zamjeni nekretnina 10. jula 1993. godine koji je ovjeren kod Osnovnog suda i da su ugovorom zamijenjene nekretnine apelanata koje se nalaze u Gradišci a koje su precizirane u presudi za nekretnine tuženog koje se nalaze u Požegi u Hrvatskoj koje su također precizirane u presudi te da je tom prilikom tuženi apelantima isplatio iznos od 13.600,00 KM na ime razlike u vrijednosti nekretnina. Navedeno je i da je utvrđeno da je ugovor zaključen u vrijeme ratnih sukoba kada su apelanti i tuženi bili izloženi općim i posebnim pritiscima koji su uticali na njihovu volju za zaključenje ugovora te da ugovor nije izvršen jer apelanti nisu ušli u posjed nekretnina u Hrvatskoj niti su uspjeli provesti ugovor u javnim knjigama. Utvrđeno je i da je tuženi 1995. godine dobio urbanističku saglasnost za izgradnju objekta na zemljištu na kojem se nalaze predmetne nekretnine u Gradišci i da je 1997. godine sazidao i pokrio novoizgrađeni objekat. Osnovni sud je naveo i da je utvrđeno da su apelanti 1998. godine podnijeli CRPC-u zahtjev za povrat predmetnih nekretnina u Gradišci koji je dozvoljen odlukom CRPC-a od 30. jula 1998. godine te da je shodno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke ukupna vrijednost ulaganja tuženog u predmetne nekretnine u Gradišci 29.118,25 KM od čega u novoizgrađen objekat 26.979,36 KM, upojni bunar 150,00 KM i u izlijevanje podne ploče u kući koja je bila predmet zamjene 1.988,89 KM.
4. Osim toga, Osnovni sud je naveo da tuženi nije osporio ništavost predmetnog ugovora te da je i sam istakao da su apelanti predmetni ugovor zaključili pod pritiskom u ratnim okolnostima kao pripadnici manjinskog naroda i jer su bili izloženi fizičkom maltretiranju. Osnovni sud je imajući u vidu navedeno, utvrđene činjenice kao i odredbe čl. 103, 104. i 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je regulirano pitanje ništavosti ugovora i njene posljedice, donio odluku kao u dispozitivu.
5. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj Gž-1467/04 od 10. septembra 2007. godine žalbu djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu u stavu 3. na način da je obavezao apelante da isplate solidarno tuženom primljeni iznos od 13.600,00 KM na ime razlike u kupoprodajnoj cijeni i iznos od 27.622,85 KM na ime izvršenih ulaganja sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana predaje u posjed do isplate. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i u stavu 2. u kojem je odlučeno o troškovima postupka na način da je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je taj sud utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelante da tuženom isplate iznos od 13.600,00 KM na ime razlike u vrijednosti nekretnina koje su bile predmet ugovora o zamjeni ali da je nepravilno dosuđen iznos na osnovu uloženih sredstava tuženog budući da je, prema mišljenju Okružnog suda, trebalo dosuditi samo nužne i korisne troškove pa samim tim ne uračunavati ni ukupan iznos vrijednosti tehničke dokumentacije budući da tuženi nije pribavio građevinsku dozvolu za novoizgrađeni objekat za šta je bilo potrebno uplatiti 4.089,00 KM a što u situaciji kakva je konkretna tuženi nije smatrao svrsishodnim da uradi..
6. Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata da vještak građevinske struke nije dao svoj nalaz u skladu sa pravilima struke budući da je po mišljenju tog suda, vještak dao nalaz na osnovu činjenica koje je utvrdi prilikom ispitivanja količina ugrađenog građevinskog materijala, kvaliteta tog materijala a i visine plaćenih izvedenih radova. Navedeno je da je neosnovan i navod apelanata da se novosagrađeni objekat ne može legalizirati posebno stoga jer apelanti nisu dali nikakve dokaze u tom pravcu niti tako nešto proizlazi iz stanja spisa. Navedeno je da nije tačan navod apelanata da novoizgrađeni objekat prelazi granice susjedne nekretnine jer iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da je objekat sagrađen na placu koji je razmijenjen i koji je dio sastavni dio nekretnina koje se vraćaju u posjed i vlasništvo apelanata te da je za legalizaciju tog objekta potrebno uplatiti 4.089,00 KM. Okružni sud je, međutim, naveo da je osnovan žalbeni navod apelanata da prvostepeni sud nije pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos te je Okružni sud prvostepenu presudu u tom smislu preinačio obavezujući apelante da tuženom na dosuđeni iznos isplate zakonsku zateznu kamatu počev od dana vraćanja u posjed spornih nekretnina.
7. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-000 227 od 6. aprila 2010. godine reviziju apelanata odbio a reviziju tuženog odbacio. Iz revizije apelanata proizlazi da su apelanti, između ostalog, kao razloge za izjavljivanje revizije naveli da su nižestepeni sudovi pogrešno postupili kada su ih obavezali da tuženom isplate iznos koji je dat na osnovu razlike u vrijednosti razmijenjenih nekretnina jer je, prema revizionom navodu apelanata, to potraživanje zastarjelo kao i da su sudovi u obzir uzeli nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke koji je napravljen smišljeno i perfidno uz navode da je za izgradnju objekta korišten novi građevinski materijal dok je u stvari korišten materijal vađen iz ruševina. S tim u vezi,u obrazloženju presude je, između ostalog, ponovljeno činjenično stanje te navedeno da je odredbama člana 72. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 o „Službeni glasnik RS“ broj 38/03-u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je državina savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova te da je odredbama člana 38. st. 3, 4. i 5. istog zakona propisano da savjestan držalac ima pravo na naknadu troškova za održavanje stvari, da može traži naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana te da je nužne i korisne troškove dužan naknaditi vlasnik stvari savjesnom držaocu u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari. Navedeno je da se nužni troškovi određuju prema objektivnom kriteriju i da su ti troškovi oni koje bi vlasnik učinio da je stvar bila kod njega, dakle prije svega, troškovi neophodni za održavanje same stvari kao i za njeno normalno privređivanje a u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.
8. S tim u vezi, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da tuženom kao savjesnom posjedniku pripada pravo da od apelanata zahtijeva naknadu nužnih i korisnih troškova i to u iznosu koji je utvrđen u presudi Okružnog suda. Vrhovni sud je naveo da na ovakvu odluku ne utiču revizioni navodi apelanata u kojima se prigovara nalazu vještaka građevinske struke jer je, po ocjeni tog suda, drugostepeni sud pravilnom ocjenom nalaza vještaka, u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku, u pogledu vrijednosti novoizgrađenog objekta, došao do pravilnog zaključka da taj objekat vrijedi 27.622,85 KM. Vrhovni sud je istakao da na odluku drugostepenog suda nema uticaja ni revizioni navod da je novosagrađeni objekat izgrađen na tuđem zemljištu budući da iz nalaza vještaka geometra proizlazi suprotno kao i da apelanti nisu dokazali da se predmetni objekat ne može legalizirati a posebno kod činjenice da je tuženi dobio urbanističku saglasnost za njegovu izgradnju ali da ga nije legalizirao jer je bilo potrebno platiti troškove precizirane u presudi a koje tuženi u situaciji kada nije bio siguran u svoja prava vezana za taj objekat, nije ocjenio svrsishodnim. Navedeno je da je neosnovan navod da je zastario zahtjev tuženog za isplatu iznosa od 13.600,00 KM na ime razlike vrijednosti nekretnina jer su apelanti, prema mišljenju Vrhovnog suda, na isplatu ovog iznosa obavezni shodno odredbama člana 104. ZOO kojim je propisana posljedica oglašavanja ugovora ništavim.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da sudovi nisu vodili računa o činjenici da se novoizgrađeni objekat ne može legalizirati budući da parcela na kojem je izgrađen ulazi u regulacioni plan za prigradsko naselje Gradiška čime sama urbanistička saglasnost ne daje garanciju niti predstavlja osnov za legalizaciju izgrađenog objekta koji za apelante nema nikakvu vrijednost, a o čemu svjedoči i stručno mišljenje koje su isticali u toku cijelog postupka. Smatraju da je pogrešno utvrđena i vrijednost građevinskog materijala jer je nesporno da je tužitelj koristio polovni materijal koji je vađen iz ruševina. Apelanti također smatraju da sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje u vezi obaveze za vraćanje iznosa od 13.600,00 KM pogotovo jer smatraju da je zahtjev za njegovo vraćanje zastario jer se novčana davanja nikako ne mogu vezati za nekretninu. Kao dokaz za svoje tvrdnje apelanti u dopuni apelacije dostavljaju rješenje Odjeljenja za urbanizam, građenje, komunalne i stambene poslove Opštine Gradiška od 14. septembra 2010. godine kojim je odbije njihov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za novoizgrađeni objekat.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je revizija apelanta neosnovana i zašto je pravilna odluka Okružnog suda kojom su apelanti obavezni da tuženom vrate iznos koji su primili na ime razlike u vrijednosti zamijenjenih nekretnina te zašto su obavezi tuženom nadoknaditi predmetni iznos koji je tuženi uložio u izgradnju novog objekata na nekretninama apelanata koje su bile predmet zamjene, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO kojim je regulisano pitanje ništavosti ugovora i njegove posljedice kao i na odredbe Zakona, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su navodi apelanata istovjetni navodima koje su apelanti iznosili u postupku pred redovnim sudovima te da se s tim u vezi radi o pitanjima koja su raspravili redovni sudovi i na koja su dali obrazložene odgovore koji su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je rješenje na koje se apelanti pozivaju u dopuni apelacije, doneseno nakon okončanja postupaka pred redovinim sudovima te da isto nije bilo predmetom konkretnog postupka zbog čega se apelanti ne mogu sa uspjehom na to rješenje pozivati u postupku pred Ustavnim sudom. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelani nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić