Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2597/10 (R.Š.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nacionalizacija
- Vanparnični postupak
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2597/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2597/10, rješavajući apelaciju R.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.Š. podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 097-0-Gž-09-
001701 od 1. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj O-427/78 od 10. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 29. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-001701 od 1. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj O-
427/78 od 10. jula 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj O-427/78 od 10. jula 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju iza umrlog Ibrahima Gagića (u daljnjem tekstu: prednik apelanta). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio navedeni prijedlog navodeći kao razlog za donošenje dopunskog rješenja novopronađene nekretnine koje su precizirane u rješenju (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Navedeno je i da je od apelanta zatraženo da dostavi dokaz da su predmetne nekretnine vlasništvo prednika apelanta odnosno da dostavi zk. izvadak da se predmetna nekretnina vodi na imenu prednika apelanta i koji nije stariji od šest mjeseci. S tim u vezi. Osnovni sud je naveo da apelant nije dostavio traženi izvadak zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana 135. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Zakon) za donošenje dopunskog rješenja pa je taj sud apelantov prijedlog odbio kao neosnovan.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je rješenjem broj 097-0-Gž-09-001701 od 1. aprila 2010. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog kao neosnovan jer je nesporno da predmetna nekretnina nije bila u vlasništvu prednika apelanta budući da je rješenjem Komisije za nacionalizaciju Sreza Brčkog broj 108/59 od 18. decembra 1959. godine navedena nekretnina nacionalizirana i postala društvena imovina. Navedeno je i da je članom 135. Zakona propisano da ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada u zaostavštinu, sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu nego će ovu imovinu novim rješenjem raspodijeliti na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljeđivanju. Apelacioni sud je naveo da pobijano rješenje prvostepenog organa apelant nije doveo u pitanje navodima žalbe budući da pravo na imovinu jeste zaštićeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnim sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) odnosno njenim Protokolom broj 1 ali da pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na sticanje imovine. Navedeno je i da, ako se uzme tačan žalbeni navod apelanta da je predmetna imovina oduzeta/nacionalizovana bez saglasnosti prednika apelanta i to bez procjene imovine i pravične naknade predniku apelanta, i tada se mora uzeti u obzir da pravni sljednici prednika apelanta, među kojima je i apelant, ne mogu osnovano zahtijevati da se utvrdi da je nacionalizvana imovina predstavljala imovinu prednika apelanata jer je konkretna imovina prešla u vlasništvo drugog titulara po zakonitom osnovu i sada predstavlja imovinu drugog titulara vlasništva.
4. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da predmetna imovina nije pripadala predniku apelanta budući da je nesporno da je ta imovina oduzeta na silu i bez njegove saglasnosti i da pri tom predniku apelanta nije dodijeljena nikakva kompenzacija. Apelant smatra da je takvo postupanje u suprotnosti sa praksom Evropskog suda i Evropskom konvencijom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nije dokazao da je predmetna nekretnina vlasništvo prednika apelanta budući da je ista nacionalizirana još 1959. godine zbog čega je njegov prijedlog i odbijen. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta da je prednik apelanta imao vlasništvo na predmetnim nekretninama. Osim toga, a u vezi apelantovog navoda da mu je prekršeno i pravo na dom, Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku i nije pokretano bilo kakvo pitanja koje se odnosilo na apelantovo pravo na dom niti se eventulano kršenje tog prava može dovesti u kontekst sa konkretnim postupkom zbog čega su i ovi navodi apelanta neosnovani.
9. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pri tom iz navoda apelacije proizlazi da apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom vanparničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić