Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2599/10 (P. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2599/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2599/10, rješavajući apelaciju Pere Ristića i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 5. članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Ristića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 005486 10 Gž od 21. travnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 005486 09 P od 18. siječnja 2010. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavice Birač i Todore Tomić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 005486 10 Gž od 21. travnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 005486 09 P od 18. siječnja 2010. godine, zato što je podnesena od neovlaštene osobe.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Ristić (prvoapelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan R. Savić, odvjetnik iz Teslića, Slavica Birač (drugoapelantica) iz Novog Beograda i Todora Tomić (trećeapelantica) iz Doboja podnijeli su 25. lipnja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 005486 10 Gž od 21. travnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 005486 09 P od 18. siječnja 2010. godine.
2. P.R. kao primatelj izdržavanja (u daljnjem tekstu: primatelj izdržavanja) i B.R. kao davatelj izdržavanja, sin primatelja izdržavanja (u daljnjem tekstu: davatelj izdržavanja), 25. kolovoza 1971. godine zaključili su ugovor o doživotnom izdržavanju (u daljnjem tekstu: ugovor) prema kojem se davatelj izdržavanja ima brinuti o svemu i sahraniti primatelja izdržavanja i njegovu suprugu (svoju majku), a zauzvrat za to naslijediti cjelokupnu imovinu primatelja izdržavanja. U ostavinskom postupku prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica upućeni su na parnicu, jer su isticali da su zakonski nasljednici primatelja izdržavanja.
3. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 005486 09 P od 18. siječnja 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta, drugoapelantice i trećeapelantice kojim su tražili da se poništi ugovor što su tuženi D.R., M.E. i C.R. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se imovina iz ugovora rasporedi na njih i da prvoapelantu, drugopalentici i trećeapelantici naknade troškove postupka. Istom presudom obvezani su prvoapelant, drugopalentica i trećeapelantica da tuženim naknade troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama članka 122. Zakona o nasljeđivanju koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno članka
120. Zakona o nasljeđivanju koji je bio na snazi u vrijeme smrti ugovornih strana i članka 139. Zakona o nasljeđivanju koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisano koji uvjeti moraju biti ispunjeni za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju. Prvoapelant, drugopalentica i trećeapelantica nisu dokazali da je davatelj izdržavanja na bilo koji način iskorištavao nevolju primatelja izdržavanja da bi postigao materijalnu korist, niti je dokazano da je primatelj izdržavanja pristupio ugovoru usljed svog teškog materijalnog ili zdravstvenog stanja da bi se ugovor, u smislu čl. 103. i 109. Zakona o obveznim odnosima, mogao smatrati ništavim.
4. Osnovni sud je dalje naveo da je odredba članka 125. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju iz 1965. godine propisivala da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze. Odredba članka 123. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine je propisivala da stranke mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i nakon što je počelo njegovo izvršavanje, kako to propisuju i odredbe članka 142. važećeg Zakona o nasljeđivanju. Prvoapelant, drugopalentica i trećeapelantica su tijekom postupka isticali da davatelj izdržavanja nije ispunjavao svoje obveze preuzete ugovorom prema primatelju izdržavanja nakon smrti njegove supruge, odnosno svoje majke, a ne spore da je do smrti njegove supruge davatelj izdržavanja svoje obveze uredno izvršavao. Međutim, nakon provedenih dokaza, kojima je poklonio vjeru (u presudi detaljno navedeno kojim dokazima je poklonjena vjera i njihov sadržaj), Osnovni sud je naveo da je davatelj izdržavanja i nakon smrti svoje majke ispunjavao svoje ugovorne obveze.
5. Odlučujući o žalbi prvoapelanta, drugopalentice i trećeapelantice, Okružni sud donio je Presudu broj 85 0 P 005486 10 Gž od 21. travnja 2010. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom odbijen je zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku za koju je dao dovoljne činjenične i pravne razloge. Iz provedenih dokaza kojim je prvostupanjski sud poklonio vjeru slijedi da je davatelj izdržavanja u svemu ispunjavao svoje obveze prema primatelju izdržavanja i njegovoj supruzi, tj. svojoj majci. U odnosu na iskaze pojedinih svjedoka, Okružni sud je istakao da prvostupanjski sud nije poklonio vjeru ovim dokazima zato što nisu potvrđeni niti jednim drugim provedenim dokazima i zato što se oni nisu izjašnjavali o ispunjenju obveza davatelja izdržavanja neposredno, nego posredno (iz razgovora sa drugim osobama).
6. Prvoapelant, drugopalentica i trećeapelantica smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prvoapelant, drugopalentica i trećeapelantica navode da su sudovi donijeli nezakonite odluke zato što je nesporno da je davatelj izdržavanja nakon smrti svoje majke prestao uspostavljati bilo kakav kontakt sa primateljem izdržavanja i time prestao ispunjavati obveze prema njemu, tako da je prekršio ugovor. Sudovi su povrijedili princip jednakosti, jer su prihvatili nešto što suprotna strana nije dokazala.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 2. i 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st. 2. i 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
5. apelaciju je podnijela neovlaštena osoba; (…) Dopustivost u odnosu na prvoapelanta
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za prvoapelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da prvoapelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu prvoapelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa prvoapelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da prvoapelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
Dopustivost u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanticu
11. Ustavni sud nalazi da je u predmetnoj apelaciji zastupnik naveo da zastupa i drugoapelanticu i trećeapelanticu, ali uz apelaciju nije dostavio punomoć za zastupanje. Na traženje Ustavnog suda zastupnik prvoapelanta nije dostavio punomoći za zastupanje drugoapelantice i trećeapelantice, nego je naveo da ne može dostaviti punomoći zato što je trećeapelantica umrla i zato što je drugoapelantica promijenila adresu. U smislu članka 19. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ako podnositelj apelacije ima zastupnika, zastupnik mora priložiti punomoć za zastupanje u pisanom obliku. Ustavni sud konstatira da zastupnik nije dostavio punomoći za zastupanje drugoapelantice i trećeapelantice uz apelaciju, niti je naknadno, na traženje Ustavnog suda, dostavio punomoći. Ustavni sud stoga zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelantice i trećeapelantice podnijela neovlaštena osoba.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 2. i 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić