Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/10 (S. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2603/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2603/10, rješavajući apelaciju Srećka Bošnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srećka Bošnjaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002070 09 Rev od 27. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 002070 09 Gž od 9. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 002070 07 P od 19. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srećko Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sovića, kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 28. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 002070 09 Rev od 27. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 002070 09 Gž od 9. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 002070 07 P od 19. januara 2009. godine. Apelant je podneskom od 30. januara 2013. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 002070 07 P od 19. januara 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog „Croatia osiguranje“ dd Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime mjesečne rente isplaćuje mjesečni iznos od po 945,00 KM od 1. januara 2007. godine, pa ubuduće sve dok se okolnosti ne izmijene, s tim da je tuženi dospjele mjesečne obroke dužan isplatiti odjednom sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u izreci presude, te da apelantu ubuduće isplaćuje mjesečnu rentu u navedenom iznosu, sve precizinije u izreci presude. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog postupka ocjenom dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Općinski sud utvrdio da je apelant 27. oktobra 2004. godine povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke kod apelanta utvrđeno tjelesno oštećenje u procentu od 30%, da je apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete po osnovu zaključene nagodbe isplaćena naknada u iznosu od 18.000,00 KM, da je apelant u periodu od 1. januara do 31. decembra 2004. godine radio kao fizički radnik u firmi „Panda“ d.o.o. Grude, da je za te poslove primao naknadu u iznosu od 1.050,00 KM (što nije dokazano ni platnom listom ni izvodom sa bankovnog računa), da od tada ne radi, te da se od martu 2006. godine vodi na birou za zapošljavanje.

3. Obrazlažući svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva Općinski sud je, između ostalog, naveo da umanjenje radne sposobnosti kod apelanta od 30% samo po sebi nije dovoljno za dosuđenje naknade štete u vidu izgubljene zarade pojasnivši da pravo na naknadu postoji samo ako oštećena osoba uslijed nesposobnosti za rad trpi štetu koja se očituje kao gubitak zarade. Dalje je navedeno da apelant sudu nije dostavio nijedan adekvatan dokaz koji bi se mogao prihvatiti vjerodostojnim u vezi sa radom i visinom plaće u firmi u kojoj je radio, tako da dokaze koje apelant u tom pravcu ponudio (potvrda firme Padina d.o.o. da je apelantova plaća iznosila 1.050,00 KM, koja nije potvrđena platnom listom, niti izvodom sa bankovnog računa kao i iskaz djelatnika te firme) sud nije mogao prihvatit iz kog razloga nije prihvaćen ni nalaz i mišljenje vještaka, budući da se temeljio isključivo na potvrdi firme. Budući da apelant tokom postupka nije dokazao koliku zaradu zapravo gubi, a materijalna štete se mora dokazati, sud je odlučio kao u izreci presude temeljem odredaba člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa odredbama člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj 63 0 P 002070 09 Gž od 9. juna 2009. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ispitujući prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te je za svoju odluku dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio navedeni sud.

5. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je donio Presudu broj 63 0 P 002070 09 Rev od 27. aprila 2010. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova zaključivši da je tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno procesno i materijalno pravo. U obrazloženju je još, između ostalog, pojašnjeno da se naknada materijalne štete kakvu apelant potražuje dosuđuje povrijeđenom koji zbog potpune nesposobnosti za rad gubi zaradu pojasnivši da nesposobnost za rad sama po sebi ne predstavlja osnov za dosuđenje materijalne štete za izgubljenu zaradu u obliku novčane rente, već samo refleks te nesposobnosti, koji se manifestuje bilo u gubitku zarade, gubitku prihoda u poljoprivredi ili plaćanjem tuđe radne snage radi održavanja domaćinstva, što apelant tokom postupka nije dokazao. Prema ocjeni revizionog suda to što je vještak finansijske struke u svom nalazu utvrdio koliko bi iznosila plata apelanta (uzevši iznos plaće iz potvrde firme „Panda“ u kojoj je apelant radio u vrijeme štetnog događaja) ne predstavlja dokaz za visinu štete kakvu traži apelant, niti se na osnovu takvog nalaza može odrediti visina rente koja bi eventualno pripadala apelantu. Osim toga, kako je navedeno, činjenica da je kod apelanta umanjena radna sposobnost za 30% ne predstavlja samo po sebi osnov za naknadu u vidu rente, već je potrebno dokazati negativnu razliku između zarade koju radnik na istim ili sličnim poslovima ostvaruje poslije saniranja povrede i zarade koju bi ostvarivao da povrede nije bilo.

6. Apelant ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra neosnovanim navode redovnih sudova da apelant nije prezentirao dokaze koji se odnose na gubitak zarade, zbog djelimične nesposobnosti za rad jer osnov leži u činjenice da apelant ne radi tamo gdje je radio prije nezgode, a visina je utvrđena medicinskim vještačenjem. Apelant navodi da sudovi uopšte nisu poklonili vjeru ni njemu ni njegovom svjedoku te su učinili nevjerodostojnim sve njegove dokaze koji su provedeni bez ikakvog obrazloženja, ukazuje da je izostala pravilna ocjena dokaza, što je sve dovelo do kršenja apelantovog prava na nesporno dokazanu štetu, a samim tim i na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da apelant tokom postupka nije uspio da dokaže svoj tužbeni zahtjev koji je, primjenom relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP-a odbijen, za šta su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumetnovano obrazloženje, koje Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, činjenicu da apelant u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/10 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio