Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2686/10 (S. U.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalid
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2686/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2686/10, rješavajući apelaciju Seada Uzunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Uzunovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-0-Uvp-08-000770 od 10. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 384 od 11. avgusta 2008. godine 2007. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-

03-41-34/07 od 29. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Uzunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 2. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-0-Uvp-08-000770 od 10. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 384 od 11. avgusta 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo za pitanja boraca), broj UP-I-03-41-34/07 od 29. avgusta 2007. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca broj UP-I-03-41-34/07 od 29. avgusta 2007. godine u obnovi postupka ukinuta je tačka 1. stav 1. privremenog rješenja navedenog ministarstva od 15. septembra 1997. godine, te je u bitnom odlučeno da se apelantu prizna pravo na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje u mjesečnom iznosu od 193,00 KM, počev od 1. oktobra 2000. godine, sve precizinije u izreci rješenja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odlučeno kao u izreci rješenja jer je prilikom revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnostima stradanja pripadnika Oružanih snaga BiH, utvrđeno da je apelant povrijeđen pod okolnostima koje ne predstavljaju izvršavanje neposredne vojne dužnosti, zbog čega ne postoje uslovi za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje po osnovu člana 5. stav 2., već po osnovu člana 5. stav 3. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca (u daljnjem tekstu: Zakon o materijalnom obezbjeđenju). Još je navedeno da je pravno dejstvo rješenja utvrđeno počev od 1. oktobra 2000. godine, a ograničeno sa 31. decembrom 2004. godine na temelju odredbe člana 69. stav 1. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) kojom je propisano da stupanjem na snagu navedenog zakona prestaje primjena, između ostalih, i Zakona o materijalnom obezbjeđenju, uz okončanje isplate sa navedenim datumom, u smislu odredbe člana 62. Zakon o pravima boraca.

3. U upravnom sporu koji je apelant pokrenuo tužbom radi poništenja rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-U-07-000 384 od 11. avgusta 2008. godine tužbu odbio. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je izvršio uvid u predmetni spis imajući u vidu navode apelanta iznesene u tužbi, te da je našao da je tuženi organ u postupku donošenja osporenog rješenja u cijelosti postupio u skladu sa uputama i pravnim shvatanjima iznesenim u presudi Vrhovnog suda broj U-2647/01 od 19. aprila 2007. godine, čime je činjenično stanje u predmetnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno, uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o materijalnom obezbjeđenju (o čemu se sud detaljno izjasnio na str. 2 i 3. osporene presude). Budući da je Kantonalni sud utvrdio da je tuženi organ donio pravilnu i zakonitu odluku kojom nije povrijeđen zakon, niti lični interes apelanta, te s obzirom na činjenicu da je tuženi organ svoje rješenje donio u postupku po navedenoj presudi Vrhovnog suda, odlučeno je kao u izreci, temeljem odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS).

4. Vrhovni sud je odlučujući zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda donio Presudu broj 070-0-Uvp-08-000770 od 10. maja 2010. godine kojom je zahtjev odbijen. U obrazloženju je navedeno da je Federalno ministarstvo za pitanje boraca u revizionom postupku pribavilo uvjerenje o pripadnosti, okolnostima i načinu povređivanja apelanta iz koga je proizašlo da je apelant bio pripadnik Vojne jedinice 6301 Zenica, te da je dana 23. septembra 1995. godine za vrijeme odobrenog odsustva iz jedinice napadnut i pretučen od strane pripadnika Armije BiH zadobivši pri tome teže povrede u predjelu glave i desnog stopala. Dakle, kako je istaknuto, iz navedeog je vidljivo da je apelant povrijeđen pod okolnostima koje ne predstavljaju izvršavanje neposredne vojne dužnosti. Nadalje, Vrhovni sud je stao na stanovište da su tuženo Federalno ministarstvo za pitanje boraca i prvostepeni sud pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku koje se odnose na obnovu postupka, ocijenivši prigovore apelanta usmjerene u tom pravcu neosnovanim. Dalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 69. stav 1. i člana 62. stav 1. Zakona o pravima boraca kojima je propisano da sa danom stupanja na snagu tog zakona (20. juni 2004. godine) prestaje primjena Zakon o materijalnom obezbjeđenju, odnosno da isplata naknada ostvarenih po propisima iz oblasti invalidske zaštite koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu tog zakona prestaje sa 31. decembrom 2004. godine, kako je to pravilno utvrđeno tokom postupka. Na temelju svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao valjane razloge za svoju odluku, a njenim donošenjem nije povrijeđen federalni propis niti pravila federalnog zakona o postupku koja bi mogla uticati na rješavanje predmetne upravne stvari, zbog čega je apelantov zahtjev ocijenjen neosnovanim, pa je shodno navedenom, primjenom odredbe člana 46. stav 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji elaborira tok postupka i ukazuje da se organi uprave i sudovi u obnovi postupka nisu osvrtali na odluku Vrhovnog suda od 19. aprila 2007. godine kojom je jasno ukazano da se u ponovnom postupku moraju cijeniti svi dokazi kako bi se utvrdile sporne činjenice u vezi sa momentom povrjeđivanja apelanta. Apelant smatra da se pravilna odluka ne može donijeti bez ocjene svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, odnosno bez rješavanja svih činjenica u vezi sa stradavanjem apelanta, te ukazuje da obrazloženje odluka ne zadovoljava standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da u predmetnom postupku nisu bile ispunjene ni procesno pravne pretpostavke za obnovu postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa ukazivanjem apelanta na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu isljučivo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su Federalno ministarstvo za prava boraca, te Kantonalni i Vrhovni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji, osim što ponavlja navode koje je tokom postupka već isticao, a o čemu su se organi uprave i redovni sudovi jasno i argumentovano izjasnili, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, kako redovnih tako i vanrednih, u predmetnom upravnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u navedenom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2686/10 (S. U.) | Sudska praksa | Aktio