Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2744/10 („Ekvator“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2744/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2744/10, rješavajući apelaciju „Ekvatora“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Ekvatora” d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 377 od 21. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Ekvator“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 377 od 21. aprila 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2097/00 od 19. februara 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev Mileta Madžarića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant obaveže da preda u posjed i na slobodno raspolaganje tužitelju nekretnine bliže navedene u presudi, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Dalje je tužitelj tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnih objekata zaključen 17. avgusta 1999. godine između ODP „Transport“ Banjaluka i PPUP „Ekvator“ d.o.o. Banjaluka, ovjeren od Osnovnog suda pod brojem OV-4204/99 od 18. avgusta 1999. godine.

3. Protiv prvostepene presude tužitelj je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-

0-Gž-07-001191 od 28. septembra 2007. godine djelimično uvažio, te odluku o troškovima postupka sadržanu u izreci prvostepene presude preinačio na način da se naknada troškova postupka snižava sa iznosa od 11.614,50 KM na iznos od 6.600,00 KM. U ostalom dijelu tužiteljeva žalba je odbijena i prvostepena presuda je u dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka na ime sastava žalbe u iznosu od 1.220,00 KM.

4. Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-000 377 od 21. aprila 2010. godine djelimično uvažio, preinačio Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 191 od 28. septembra 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovora o udruživanju sredstava, kao i o odluci o troškovima parničnog postupka sadržanoj u izreci drugostepene presude, te utvrdio da je ništav ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnih objekata zaključen između ODTP „Transport“ Banjaluka i PPUP „Ekvator“ Banjaluka 17. avgusta 1999. godine u Banjaluci, ovjeren od Osnovnog suda pod brojem Ov-4204/99 od 18. avgusta 1999. godine. U ostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena.

5. U obrazloženju revizione presude se navodi da je u predmetnom postupku, između ostalog, utvrđeno da su ODTP „Transport“ i PPUP „Ekvator“ Banjaluka zaključili ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji 16. avgusta 1989. godine, te da su 17. avgusta 1990. godine zaključili i ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnih objekata kojim je ODTP „Transport“ udružio samo svoje pravo korištenja na spornom neizgrađenom građevinskom zemljištu (čl. 2. i 3. ugovora) a PPUP „Ekvator“ sve ostalo. Dalje je utvrđeno da je, prema ugovoru o prodaji predmeta specijalne licitacije od 14. avgusta 2000. godine zaključenim između tužitelja kao kupca i Direkcije za privatizaciju RS kao prodavca predmet prodaje državni kapital u preduzeću DP „Transport“ kojim je obuhvaćena i vrijednost spornih nekretnina.

6. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi u pogledu zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnih objekata, zaključenog između ODTP „Transport“ i PPUP „Ekvator“ našli da, prema odredbi člana 19. Zakona o građevinskom zemljištu, društveno pravno lice može prije privođenja krajnjoj namjeni prenijeti neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište kako na opštinu, tako i na drugo društveno pravno lice. Navedeno je da su nižestepeni sudovi u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev tužitelja, jer su zaključili da sporni ugovor nije ništav, budući da je njime ODTP „Transport“ udružilo svoje pravo korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta iz zk. ul. br. 12377 k.o. Banjaluka, a druga ugovorna strana sve ostalo, te da je prenos prema pomenutoj zakonskoj odredbi bio dozvoljen.

7. Razmatrajući reviziju tužitelja, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za predaju spornih nekretnina u posjed tužitelju pravilna i zakonita. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključili da sporne nekretnine nisu ni bile imovina preduzeća DP „Transport“ Banjaluka, te da zbog toga njihova vrijednost nije mogla u postupku privatizacije tog državnog preduzeća ući u vrijednost državnog kapitala preduzeća. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da među parničnim strankama nije ni sporno da je pravni prethodnik DP „Transport“ stekao pravo korištenja predmetnog neizgrađenog građevinskog zemljišta radi izgradnje poslovnih zgrada-objekta u skladu sa tada važećim propisima, nakon provedenog upravnog postupka pred nadležnim organima, te da je to pravo na spornim nekretninama upisano u „C“ listu zk. uloška broj 12377 u korist njegovog pravnog prethodnika.

8. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, nije sporno da OOUR „Transport“ nije pristupio izgradnji poslovnih zgrada na predmetnom zemljištu u rokovima propisanim odredbom člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu. Stoga su, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je zbog tog propusta izgubio pravo korišćenja predmetnog zemljišta radi građenja mnogo vremena prije pokretanja postupka privatizacije državnog kapitala u DP „Transport“ Banjaluka kao njegovog pravnog sljednika. Prema tome, i po mišljenju Vrhovnog suda, sporne nekretnine nisu mogle ući u imovinu tog preduzeća i postati njegova svojina u smislu člana 4. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, a time ni biti predmet ugovora o prodaji koji je tužitelj kao kupac zaključio sa Direkcijom za privatizaciju kao prodavcem 14. avgusta 2000. godine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u tom dijelu zaključeni ugovor o prodaji predmeta specijalne licitacije ništav u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužitelja za utvrđenje da je ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnih objekata zaključen između ODTP „Transport“ i PPUP „Ekvator“ 17. avgusta 1999. godine zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Po mišljenju Vrhovnog suda, ODTP „Transport“ udružuje samo svoje pravo korištenja spornog neizgrađenog građevinskog zemljišta a PPUP „Ekvator“ udružuje sve ostalo. Konstatovano je da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je pravni prednik ODTP „Transport“ mnogo prije zaključenja predmetnog ugovora izgubio pravo korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u skladu sa odredbama člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu, pa predmet obaveze koju je navedenim ugovorom preuzeo ODTP „Transport“ ne ispunjava uslove iz člana 46. stav 2. ZOO zbog čega je zaključeni ugovor ništav u skladu sa odredbama člana 47. ZOO. Prema tome, zbog navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, nema mjesta primjeni odredbe člana 19. st. 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu na koji su se pogrešno pozvali nižestepeni sudovi. Konstatovano je da se iz istih razloga ne mogu primijeniti na sporni odnos ni druge odredbe navedenog zakona, kao ni član 23. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98) na koji se poziva tužitelj.

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je apelant sporni ugovor o udruživanju sredstava zaključio pouzdavajući se u stanje upisa u zemljišnim knjigama kao treće savjesno lice. Navodi da je Vrhovni sud proizvoljno i nezakonito tumačio provedene dokaze, te izveo proizvoljne i nezakonite zaključke koji su suprotni provedenim dokazima i na njima utvrđenom činjenično stanju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2744/10 („Ekvator“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio