Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2858/10 (S.P.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2858/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. srpnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2858/10, rješavajući apelaciju S.P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-09000144 od 23. ožujka 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-2267/05 od 16. listopada 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-342/04 „A“ od 24. lipnja 2005.

godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. S.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 9. srpnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 09000144 od 23. ožujka 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2267/05 od 16. listopada 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-342/04 „A“ od 24. lipnja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-342/04 „A“ od 24. lipnja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-2267/05 od 16. listopada 2008. godine, apelant kao jamac, prvotuženi O.H. kao korisnik kredita (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i trećetuženi H.P. kao jamac (u daljnjem tekstu: trećetuženi) obvezani su da tužitelju CBS banci d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplate potraživanja na ime glavnog duga, kamata i troškova postupka (u izreci presude precizirani iznosi potraživanja). Istom presudom Općinski sud u preostalom dijelu odbio je tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da su apelant i trećetuženi potpisivanjem izjave da budu jamci preuzeli obvezu za kredit koji je zaključen između prvotuženog i tužitelja. Potpisivanje izjave i ako u trenutku potpisivanja nije unesen podatak o visini kredita, ne oslobađa apelanta i trećetuženog obveze, jer su pristali na potpisivanje i u momentu potpisivanja izjave nisu postupali sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Isticanje prigovora apelanta i trećetuženog nije utemeljeno i suprotno je članku 61. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, nije utemeljen prigovor o nedostatku pasivne legitimacije.

3. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000144 od 23. ožujka 2010. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant izjavu o jamčenju učinio pismeno u skladu sa odredbom članka 998. ZOO, pa ga dana izjava obvezuje. Pismena forma izjave o jamčenju predstavlja bitan ili konstitutivni sastojak ugovora o jamstvu, pa kako je taj uvjet ispunjen, apelantovo jamstvo je punovažno. Kako je apelant jamčio za buduću obvezu prvotuženog, imao je mogućnost da prije nastanka obveze opozove izjavu, što nije učinio. Apelantova solidarna odgovornost slijedi iz njegove obveze u pismenoj izjavi da odgovara povjeritelju kao glavni dužnik za cijelu obvezu (članak 1004. ZOO stavak 3. i članak 1005. ZOO).

4. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant navodi da je na sumnjiv način kredit odobren prvotuženom, odnosno banka nije provjerila niti njegovu kreditnu sposobnost, niti osobne dokumente. Apelant navodi da je izjavu je potpisao bjanko, koju nije mogao povući.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2858/10 (S.P.) | Sudska praksa | Aktio