Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2877/10 (D. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2877/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 2877/10, rješavajući apelaciju Dražena Pervana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dražena Pervana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001369 od 6. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dražen Pervan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, koga zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001369 od 6. aprila 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-243/05 od 20. januara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je potraživanje UPI banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu. prvotuženi) od DP „Livanjsko polje“ Livno (u daljnjem tekstu: drugotuženi) prestalo po sili zakona, da je pravno ništav upis hipoteke na nekretnini označenoj kao k.č. broj 282/1, upisane u zk. ul. broj 1682 k.o. Livno, na osnovu kojeg je prvotuženi stekao založno pravo na predmetnoj nekretnini, što je prvotuženi dužan trpjeti i izdati apelantu u roku od 15 dana od pravomoćnosti pravovaljanu ispravu (brisovnu dozvolu) za brisanje založnog prava na predmetnoj nekretnini. Slijedom navedenog, drugotuženi je dužan trpjeti brisanje njegovih vlasničkih prava na navedenoj nekretnini uz istovremeni upis tih prava na apelantovo ime, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant tužbeni zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.450,00 KM je odbijen.
3. Protiv prvostepene presude apelant i drugotuženi su podnijeli žalbe koje je Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom broj 010-0-Gž-08-000-293 od 20. juna 2008. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantovom tužbenom zahtjevu u cijelosti udovoljeno, pa je utvrđeno da je potraživanje prvotuženog od drugotuženog prestalo po sili zakona. Utvrđeno je da je ništav upis hipoteke na nekretnini označenoj kao k.č. br. 282/1 u zk. ul. br. 1682 k.o. Livno na osnovu kojeg je prvotuženi stekao založno pravo na predmetnoj nekretnini, što je prvotuženi dužan trpjeti i izdati apelantu u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pravovaljanu ispravu (brisovnu dozvolu) za brisanje založnog prava na predmetnoj nekretnini, a koju, ako ne izda, zamijenit će predmetna presuda. Slijedom navedenog, drugotuženi je dužan trpjeti brisanje prava na toj nekretnini uz istovremeni upis tih prava na apelantovo ime, a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja, te naknaditi troškove postupka u iznosu od 4.155,00 KM.
4. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio prvotuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001369 od 6. aprila 2010. godine reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što su žalbe apelanta i drugotuženog odbijene i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju revizione presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je u postupku privatizacije preduzeća u Federaciji BiH apelant sa prvotuženim putem Agencije za privatizaciju Livno zaključio Ugovor i Aneks 3. Ugovora o kupovini (tender broj 05/2000 od 7. januara 2000. godine i tender broj 5/2000 od 13. januara 2000. godine), kojim je kupovinom dijela državnog kapitala drugotuženog kupio i parcelu broj k.č. 282/1, upisanu u zk. ul. br.1682 k.o. Livno. Na navedenoj parceli je na osnovu rješenja Općinskog suda od 9. januara 1998. godine bila uknjižena hipoteka-založno pravo u korist prvotuženog, kao sredstvo obezbjeđenja kredita po ugovoru o kreditu koji je dat drugotuženom.
6. Istaknuto je da je, i po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud izveo nepravilan zaključak o tome da je potraživanje prvotuženog od drugotuženog prestalo postojati po sili zakona i da je ništav upis hipoteke na nekretnini označenoj kao k.č. broj 282/1, upisanoj u zk. ul. br. 1682 k.o. Livno.
7. Ukazano je da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Navedeni vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je u procesu privatizacije došlo do isknjižavanja obaveze po kreditu LT Gospodarske banke Livno u iznosu od 31.000,00 KM i da je za isti iznos uvećan državni kapital, te da LT Gospodarska banka nije postupila u skladu sa Zakonom o početnoj bilansi preduzeća i banaka, te Uredbom o metodologiji za pripremu početne bilance preduzeća, kao i Zakonom o bankama i Agenciji za bankarstvo, a posebno Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizicima i klasifikaciji aktive banke u kategoriji A-
E, otpis nenaplative aktive, te da nije izdala obavijest o otpisu potraživanja iako je to drugotuženi u početku izrade tražio, a po članu 30. Zakona o početnoj bilansi banaka je to omogućeno.
8. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je propustio da u postupku privatizacije traži brisanje hipoteke iz razloga o kojima se izjašnjavao navedeni vještak. Ukazano je da drugostepeni sud nije imao u vidu da je Zakonom o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“ broj 27/97) propisano da Agencija za privatizaciju donosi upravne akte protiv kojih se mogu izjavljivati redovni i vanredni pravni lijekovi u upravnom postupku u kojem i zainteresovana lica mogu preispitivati zakonitost i razloge donošenja navedenih akata.
9. Stoga, budući da je postupak upisa hipoteke u zemljišnim knjigama proveden u skladu sa zakonom, a do brisanja založnog prava nije došlo u postupku privatizacije, to je, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan stav prvostepenog suda kada je utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, jer ne postoje zakonski uslovi za brisanje hipoteke propisani odredbom člana 73. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
10. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je proizvoljno primijenjena odredba člana 73. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer ne postoji niti jedan validan razlog da se smatra da i dalje postoji potraživanje Gospodarske banke prema preduzeću drugotuženog po osnovu kredita od 22. decembra 1997. godine. Po apelantovom mišljenju, ukoliko ne postoji potraživanje, nema ni pravnog osnova za daljnje egzistiranje hipoteke na predmetnim nekretninama koja je upisana u korist Gospodarske banke.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić